Otporan na smrt (Death Proof)

06.07.2007. Print | Pošalji link

Prilično pametnu odluku da se projekt "Grindhouse" za europsko tržište razdijeli na dva zasebna filma, Quentin Tarantino donio je možda i zbog relativnog neuspjeha kod američke publike.

Za tamošnju distribuciju "Grindhouse" je evokacija drive-in kina i njihove specijalnosti zvane "double feature", kad se ljubavnim parovima ušuškanima u udobnost automobila nudila cjelovečernja zabava s niskobudžetnim filmovima B-kategorije. I sam tip filmova, ali i prateći program poput trailera za druge naslove, upozorenja o početku, najavljivanja pauze, ali ne one cinestarovske kada bi se sjekirom razlomio jedan cjeloviti film, Tarantino i prijatelj mu u zločinu Rodriguez prispodobili su za današnje multiplekse, no stvar je manje-više promašila. Ljubakanja i laganog petinga, zajedničkim sjedalima unatoč, u današnjim kinima zapravo i nema, a da netko krene u žešću akciju obljube partnera, vjerojatno bi bio izbačen iz dvorane. Suvremenim prikazivačima bitnija su djeca kao potrošačka skupina, pa onda i njihovi aseksualni roditelji kao oni koji sve to financiraju. Vremena "drive-in" kina su nepovratno prošla, čak i u Americi, dok Europa takve tradicije nikad nije ni imala.

Zato će oba filma koja čine "Grindhouse", "Death Proof" Quentina Tarantina i "Planet Terror" Roberta Rodrigueza u Europi biti prikazivana odvojeno, a pravo prvenstva na ovim je prostorima dobio opet maštovito prevedeni "Otporan na smrt". Grbava doslovnost ovdje se odnosi na preinačeni automobil kaskadera Kurta Russella, podvrgnut "Pimp My Ride" tretmanu kako bi neoštećen sudjelovao u snimanju opasnih scena jurnjave. Naravno, u skladu s estetikom B-filma, vozač tog automobila je poremećeni, mizogini samotnjak, koji uživa žene koje mu se svide upravo tim automobilom ubiti. I tu Tarantino postavlja jednostavan temelj za svoju retro-zabavu, sačinjenu isključivo od namjernih celuloidnih klišeja sedamdesetih. Iako su originali postupali formulaično kako bi sebe uvrstili u eksploatacijsku nisku zarade, Tarantinov je postupak stilski postmoderan, utoliko što istovremeno emulira svoj omiljeni žanr, ali ga pritom ubacuje i u novodobne reference. On upravo impresivnom detaljnošću svu snagu usmjerava na uništavanje vrpce kako bi nalikovala onoj iz toga doba: izrezuje pojedine frejmove, stavlja vidljiva oštećenja, duplira sličice, glazbu reže tako da nema početnih taktova i igra se s tonskim zapisom koji povremeno gubi kanale ozvučenja. Savršeni povratak u prošlost uključuje međutim i zanimljive intervencije: likovi koriste mobitele i međusobno si šalju SMS poruke, a komentar jedne od glumica na Kurta Russella jest - "gle njega, kao relikvija iz prošlosti". Dakle, jedna savršena relikvija drugoj kaže kako izgleda odveć retro, ništa manje nego sjajan trenutak metafilmske ironije.

Najveći prigovori pak, upućeni su nepostojanju ozbiljnije dramaturgije, no tko god da je gledao stare specijalitete grindhouse kinematografije, zna da oni izrijekom ne uključuju ozbiljniju karakterizaciju likova. Protagonisti su najčešće nazivnici ili slogani koji se kreću od "brbljave crnkinje" i "opasne cure", pa sve do "kaskadera ženomrsca". Tako i "Death Proof" u većini trajanja uključuje brbljanje i pripremu za akciju, jer i u drive-in klasicima u prvih 30-tak minuta ništa se ne događa - u to vrijeme ljudi još parkiraju aute ili kupuju kokice. Tarantino je ovo iskoristio za svoje poznate dijaloge, koji ovdje bivaju izvedeni kao vrlo opuštena, gotovo ritmična igra. Razlika pak između starijih naslova i ovog Tarantinovog jest u tome da upravo kroz dijalog, a kasnije i kroz režiranu akciju on jasno drži štangu ženama. Po brojnosti spolova ovo je pravi "chick film", ali ne onaj tip kojemu je jedina namjera pokazati golotinju, nego jednostavnom podjelom od samosvjesnijih žena učiniti pobjednice.

U dvije grupe žena koje Kurt Russell napadne, prve su potpune žrtve, dok druge, među kojima su prave frajerice poput sjajne Zoë Bell, i ne moraju glumiti, jer su u stvarnom životu profesionalne dublerice. Riječnikom hollywoodskog pitchinga, Tarantino je uspio stvoriti križanac Spielbergovog "Duela" i Russ Meyerovog "Faster Pussycat! Kill Kill!" koji u nekoj davnoj prošlosti susreću Cronenbergov "Crash" prije nego je i snimljen. Za ovu potonju usporedbu, zaslužna je jedna od najboljih scena sudara ikad snimljenih, složena od četiri ponavljanja istog kadra, pri različitim brzinama i rakursima. Na projekciji u Cannesu, za vrijeme tog sudara prolomio se spontani pljesak praćen ovacijama, i Tarantino ga je, koliko god bahat i neskroman u svojim javnim nastupima bio, zaista zaslužio. S minimumom radnje, drame i srednjestrujaških emo trikova, "Death Proof" je u osnovi parada čistog stila, jasno postavljen i bez krize identiteta, a u scenama akcija i potjere, zaista majstorski režiran. Plus ono što je za grindhouse okruženje najvažije, vrlo je zabavan.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Planet terora (Planet Terror)

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici