Watchmen - Zack Snyder

25.03.2009. Print | Pošalji link

Jedan stari citat, koliko god ofucan bio, uvijek valja ponoviti. Ne zato jer se radi o osobito pametnoj stvari, prije bi se reklo očitoj, nego u svijetu ljubitelja stripa vladaju neka alternativna pravila i običaji.

Tako je svojedobno Stephen King upitan ljuti li se, ili barem smeta li mu, što je sve Hollywood napravio iz njegovih knjiga, pri čemu se naravno aludiralo na to da King, kakav god spisatelj bio, rijetko kad doživi suvislu ekranizaciju svog predloška. King je na to pitanje odgovorio poput zen-mudraca: «Ne smeta mi, sve moje knjige su netaknute, evo ih pored mene na polici.» Ovaj zen međutim ne nailazi na plodno tlo kod Alana Moorea, božanstvo strip-formata za kojega su podanici izmislili i poseban sinonim koji upućuje na veličinu – njegova djela nisu tek obični stripovi, nego grafičke novele. Opis bi bio sasvim točan i uobičajen da ga ne prati grandiozna navada samog autora da uklanja svoje ime sa špica ekranizacija, jer poput kakve uvrijeđene mlade, Moore će ubrati ček za tantijeme, ali će se od filma ograditi jer ni jedan nije dostojan njegova djela.

I naravno da nije, jer je jedno strip, a drugo  film, pa o vjernom prijenosu nema govora. Isto vrijedi i za knjige, pri čemu Mooreovi predlošci opsegom i ambicijom zaista postaju ravnopravna umjetnička forma, ponegdje čak i zahtjevnija od onoga što može dopustiti celuloid. Takav je slučaj već duže vremena s grafičkom novelom kakva je «Watchmen», studioznom i višeslojnom pričom smještenom u izmišljene osamdesete godine prošlog stoljeća, koja je od strane filmaša redovito ocijenjena kao nemoguća za ekranizaciju. Nad brojnošću likova i događaja, te još više, nad iznimno bogatom alegorijskom potkom, odustajali su redatelji u rasponu od Terryja Gilliama sve do Darrena Aronofskog, pa se najsvježiji pokušaj Zacka Snydera očekivao s nestrpljenjem. Budući da Snyder iza sebe ima sjajan posao s Frank Millerovim stripom «300», uspjeh «Čuvara», kako glasi hrvatski prijevod, mogao se naslutiti. Ograđivanje Alana Moorea bila je gotovo sigurna stvar, pa je Snyder išao na financijski daleko sigurnije ugađanje fanovima, što se na koncu pokazalo i kao prednost i kao mana. Osim izmjena u završnici, Snyderovi «Čuvari» možda su najviše otrpjeli zbog doslovnosti, iako ista nije priskrbila više razumijevanja za one koji izvornog Moorea nisu čitali.

Baš zato i najveća zamjerka «Čuvarima» jest predugo trajanje i štrebersko gomilanje objašnjenja za svaki od likova, odrađenih uglavnom u flashbackovima. Opširnost ne znači odmah i jasnoću, pa će neupućeni vjerojatno doživjeti «overload» podataka i informacija. Umjesto da zaigra na najsigurniju filmsku kartu i odmah krene u klasičan whodunit, što «Čuvari» jesu, Snyder je gotovo dvije trećine filma potrošio na uvođenje likova, da bi tek u posljednjoj ponudio uživanje u raskoši događanja i tumačenja. Ipak, ovu ekranizaciju izvlači koketiranje s raznim drugim formatima, od duhovitog i žestokog campa, pa do zanimljivih zastranjenja u motive TV sapunice gdje netko u najnezgodnijem trenutku otkriva tko mu je zapravo otac. Prije toga, osviješteni kič otišao je nekoliko koraka dalje od konkurencije, nudeći rijetko viđene prizore znojnog kopuliranja uz katolički povik «Hallelujah», što je Snyder začinio i dosta osporavanim tretiranjem soundtracka, iako, kad se malo bolje promotri, nije pogriješio umetanjem songa «99 Luftballons». Spomenuti pop kič, bez obzira na Nenu, doista jest jedna od najpoznatijih antiratnih pjesama, a baš takvi motivi, jedni su od osnovnih u «Čuvarima».

Ukoliko netko nije siguran u prethodnu tvrdnju, neka samo proba prepričati «Čuvare» nekome tko strip nije čitao, bez da nasluti koliko bi nakaradan taj sadržaj na prvu loptu izgledao. Naime, divovski plavi čovjek s klatećom kitom u widescreenu spašava zemlju od nuklearnog uništenja, pri čemu mu pomažu u štramplice i kožu kostimirani junaci s erektivnom disfunkcijom. Naravno, mlohave ćune postanu uspravne čim se navuče kostim, nitko nije siguran rade li junaci dobro ili zlo, neki siluju i ubijaju, dok druge budu ubijene jer su lezbijke s «nedoličnim životnim odabirom». Pritom sviraju Nena i Simon & Garfunkel, dok «Čuvari» ispod svih tih krpica zapravo govore nešto sasvim drugo, a to je da mrze političku korektnost i sve do čega ona može dovesti. U sjajnom završnom govoru Rorschacha, komentira se «novi poredak» kao deformiran i loš, jer se do općekorisnih vrijednosti došlo na krivi način. Poput Millera koji je uvjereni desničar, Moore, što čitljivo odzvanja kod Snydera, anarhist je koji mrzi liberale i intelektualce, cijele države i vlade, te predviđa dan u kojem novine neće moći više o ničemu pisati koliko će ljubav i sloga među narodima biti dosadni. Ista ispeglanost, gotovo je proročanska za današnju Europsku uniju, a može se primijeniti i na glasovite američke tornjeve koji su prema nekim tezama srušeni «iznutra», a ne od vanjskog neprijatelja. Sva ta viđenja, tumačenja i teorije urote bitna su vrijednost Mooreovog predloška kojeg je Snyder solidno prilagodio, čvrsto se držeći one glasovite kako je camp zapravo - laž koja govori istinu.
     
Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici