Metastaze - Branko Schmidt

08.04.2009. Print | Pošalji link

Distributer filma «Metastaze» ima razloga za slavlje, no slavlje je u Hrvata, kao i sve ostalo, osobita stvar.

S ponosom izvještavajući, jer kako bi drukčije to izrazio PR-ovac domaće škole, u Blitzu su se poveli za Hollywoodom i bavili visokom matematikom, pa smo tako odnedavno bogatiji za saznanje da je u prvom vikendu prikazivanja hrvatski «Trainspotting» imao bolji rezultat od «Kina Like» za čak 147%. Komično natezanje brojeva ide dalje: film Branka Schmidta ima spektakularnih 655% bolje otvaranje od Brešanovog «Nije kraj», te je vrtoglavih 661% bolje otvoren od Aćimovićevog «Moram spavat anđele». Navodno je sve ovo rezultat odličnog filma, gledane predstave i čitane knjige, te, kažu mnogi, uvjerljivog gerila-marketinga. Iako je sigurno kako će «Metastaze» nastaviti svoj siguran put unutar domaće distribucije, teško se gerila može spominjati u kontekstu filma kojeg je Aco Stanković podržao u najgledanijem nacionalnom talk-showu, kojeg je dobar dio kritičara popratio panegiricima, a društvena elita se otimala za premijerne ulaznice. Radi se zapravo o fino složenom kolopletu jednog konačno korektnog filma u filmografiji zaista lošeg režisera, općim mjestima stvarnosti koje je inicijalno posložio jedan doktor ginekologije, drugi doktor, ali za scenarije ga je filmski peglao, dok je u glavnoj ulozi nastupio autentičan lik. I naravno da su «Metastaze» gledane.

Posljednje je dakako odlična vijest. «Metastaze» jesu najbolji film Branka Schmidta, omiljenog režimskog redatelja devedesetih i jednog od onih koji je puno pripomogao averziji publike na domaći film. Vijest da će ga baš on raditi, u samome početku nije dobro odjeknula, jer bi bilo daleko očekivanije da se svega prihvatio netko mlađi i potentniji ili barem zagriženiji za tematiku. Ovako međutim, nije učinjena neka posebna šteta, jer je Schmidt «Metastaze» vrlo malo režirao, primijenivši na njih neloš ali ziheraški pristup kamere iz ruke, izrezanih priča i dramaturških sekvenci. Jedini ozbiljniji promašaj su međunatpisi koji prate odvojene priče likova, upakirani kao šminkerski telop unutar zanimljivog foršpana. Netko je očito rekao Schmidtu da je takav, vrooom, pa vooosh, pa rez, crna pozadina i natpis «Krpa» vrlo cool, bez da mu je dometnuo da se, možda, i ne uklapa u naturalizam i dokumentarnost prikazanog. A ono što je prikazano, unatoč dva doktora u inicijalnoj ekipi, dr. Balenovića i dr. Sviličića, dovoljno je sirovo da zadivi publiku koja je od domaćih filmaša navikla na sterilnost, no opet, spominjati ovaj film kao hrvatski «Trainspotting» je prilično diskutabilno. «Metastaze» naime, nude sliku zagrebačke niže klase, objedinjene u navijački milje, i taj milje ne ide ni milimetar dublje od sigurnoga, jer kako kaže sam naslov u prenesenom značenju, on se ne bavi primarnim tumorom, nego posljedicama. Psovke, nacionalna netrpeljivost, nasilje i socijalna otuđenost, prikazani su dovoljno jasno tako da budu uočeni, no distancirani su, kao da svoj doživljaj prepričava netko sa strane.

«Metastazama» nedostaje najvažnija druga dimenzija priče: zašto su u Zagrebu ti takozvani «naši dečki» tako omiljena kategorija kojoj se oprašta sve i kojoj se uz dobitnu kombinaciju medija, pivske industrije i mačističkog mentaliteta ne dosuđuju gotovo nikakve kazne. Schmidt je u jednoj izjavi kazao kako je rat koji se dogodio na ovim prostorima onaj primarni tumor, dok su ovo metastaze, no baš u tome leži ključan nedostatak filma. Tumor nije nešto što se dogodilo samo devedesetih, nego se događa i sada, i on se nalazi u licemjerju zagrebačkog, pa i hrvatskog društva, jer huligani nisu svoj socijalni obrazac izmislili – nego ga naučili kod kuće. Bio rat ili ne, navijač i nogometni huligan u svoje ponašanje uklapa sve ono što u njegovoj familiji rade, ali u svoja četiri zida; huligani rade ono što šutljiva javnost potajno misli i što bi činila, ali se ne usudi. Umjesto njih to čine njihova djeca, ti današnji «naši dečki», dobri momci koji mlate žene i pedere, koji vole Hrvatsku, mrze Srbe, piju pivo, prde, tuku se za Dinamo i demoliraju gradske tramvaje. To naravno, u Zagrebu nikad nije bio problem, jer je ponašanje naučeno i ne kažnjava se, osim možda blagim ukorom, kakav je primjerice, dodjeljivanje uredskih prostora navijačkim udrugama na skupim lokacijama najužeg centra. Simptomatično govori reakcija angažiranih Bad Blue Boysa na snimanju – oni su naime, zadovoljni filmom. Da je Schmidt pogodio tamo gdje treba, BBB-ovci bi bili ljuti, možda bi i pretukli koga na premijeri jer tako to «naši dečki» rade. Ovako odmjereno i nježno, da se ne povrijedi te momke i da se ne kaže u čemu je korijen, sastavljene su «Metastaze», bezbolan i korektan filmić u kojemu je jedini doticaj s grubom stvarnošću Rene Bitorajac, inače osuđivani nasilnik koji razmirice na parkingu rješava palicom. Briljira i sjajan je u svakome kadru, no ostaje se zapitati, je li teško mesaru glumiti mesara, a huliganu huligana? Ne baš, potrebno je samo malo pojačati doživljaj iz «Bitangi i princeza» i rodio se izvrsni Krpa. I puno manje izvrsne «Metastaze».

Željko Luketić

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Pula film festival nudi ove godine čak 10 domaćih igranih filmova!
Počinje Pula film festival 2009.
Nakon knjige i predstave, 'Metastaze' i u filmskoj verziji
'Metastaze' - film o eroziji društva
Samo jučerašnja vijest - Iva Srnec
Sandorf - agencija koja pisce iz regije zastupa u bijelom svijetu
Sandorf - prva domaća književna agencija

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici