Gran Torino - Clint Eastwood

17.04.2009. Print | Pošalji link

U dobi od 78 godina neki jedva ustaju iz kreveta, drugi odvjetnicima diktiraju oporuke, dok ostarjeli Prljavi Harry i dalje živi odan svom prvotnom liku.

Za “Gran Torino”, ne bez razloga, pri samome početku produkcije govorkalo se da je neslužbeni, neformalni, ali ipak očiti završetak “Dirty Harry” serijala. Iako on to u većini točaka nije, u jednoj se mora reći da je Clint Eastwood snimio ovaj film za sebe i svoj arhetipski lik. Ostario, ali ne i onemoćao, Eastwood sada i sam sebe režira u svom prvom filmu nakon dolaska Baracka Obame na vlast. Američki publicisti nazvali su ovo “Obama zaokretom”, odnosno povratkom u grubi, politički nekorektni krug, režiranim na jednako jednostavan ali učinkovit način. I doista, Eastwoodove karakterne i režijske finese iz prethodnih autorskih radova sada mijenja bazična drama širokih lukova, s temom koja je trajna preokupacija i s likovima koji bi, da ih postavlja netko drugi, bili tek površan klišej.

Bez Eastwooda kao ostarjelog Harryja u “Gran Torinu” nedostajalo bi glavno vezivno tkivo. Ratni veteran koji živi u četvrti prepunoj doseljenika, najprije Meksikanaca i Azijata, i koji svoje predrasude prema svakome tko nije bijele boje kože uzgaja i čeliči još od 70-tih godina prošlog stoljeća, često je viđen lik naslova koji problematiziraju mijenjanje uske društvene zajednice. No Eastwood, noseći svoj PTSP i asocijalnost na prsima kao orden časti, većinu trajanja “Gran Torina” uspijeva jednu scenarističku šprancu oživjeti u uvjerljiv i, još važnije, duhovit karakter. On je bez sumnje zadrti rasist, koji konstantno prosipa uvrede na račun prvih susjeda Azijata i pritom doslovno mumlja, brunda, pljuje i psuje. Kao zadnjeg izvornog pripadnika tog kvarta, vodi ga i neobičan ponos te tvrdoglavost da se sa svog “ognjišta” ne makne. Uspjeh lika je u tome što Eastwood svoju netrpeljivost ne skriva: jednako mrzi svoju dosadnu obitelj koja ga neuspješno pokušava utrpati u starački dom, gdje bi vjerojatno od bijesa poubijao sve naporne i korektne starce. Ista količina mržnje čuva se i za odurne “žute”, no ni oni nisu tipični doseljenici koji se sklanjaju od prijekog pogleda – kad Harry pljune na njih, “ovi koji jedu pse” uzvrate još sočnijim hračkom.

Sve dok Eastwood brunda, “Gran Torino” je humoran film o ozbiljnim stvarima poput predrasuda, ali problemi nastaju kada stari PTSP-ovac upada u svojevrsni preodgoj. Dosta brzo, a možda i previše brzo i lako, glavni lik dolazi u odnos s mladim Azijcem koji krade njegovu Buick Rivieru, odnosno Gran Torino. Eastwood malca uhvati i s njime postaje prijatelj, čak donekle i  mentor, i tu kreće onaj klasičan put približavanja nepoznatome, odnosno suočavanja s rasnim stereotipima. Starac polako rastapa svoju mržnju, a mladac uči kako odrasti i kako postati muškarac, u čemu je Eastwood i odveć klasičan “buddy”. Sentimentalna zadnja trećina “Gran Torina”, u kojoj se krije i neočekivani kraj, i previše je puta viđen sraz krajnosti koje svoju oštrinu tupe upoznavanjem, no nimalo ne docira, nego je tek starački dobronamjerno ponavljanje gradiva. Ne samo da je iz svega izvučen nauk o razlikama i drukčijem, koje se ne shvaća zbog čistog straha i nedostatka informacija, nego se linija motiva produžuje i na onu staru kako nasilje rađa samo drugo nasilje. Ovako plemenite misli o toleranciji neki drugi redatelj i glumac vjerojatno bi politički korektno silovao do negledljivosti, no mizantrop Harry, i to u debeloj mirovini, nosi se sa svime kao s još jednim problemom kojeg valja upucati. Nije da sve to nismo vidjeli, i nije da “Gran Torino” predstavlja najbolji film jedne prebogate karijere, no Eastwood ima dosta pametnog  za reći i zato ga, čak i u statusu čangrizavog starca, treba poslušati.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici