X-men početak: Wolverine - Gavin Hood

06.05.2009. Print | Pošalji link

Da postoji kakvo zakonodavno tijelo koje se bavi ekranizacijama stripova, svakako bi valjalo propisati limit na broj super-junaka po filmu.

U nekom trenutku količina nadnaravnih moći, kičastih kostima i zlikovaca koji se grohotom smiju jer su nagazili na neko stvorenje u štramplicama, zaista postane prevelika, pa se nije baš najlakše snaći u tome tko što može i kako to radi. Još je porazniji pristup u kojemu se za svakoga mora znati kako je do tih i takvih sposobnosti došao, kao da se ne radi o komadu fantastičnog, nego o nečemu što mora zadovoljiti zahtjeve ovozemaljske fizike i realizma. Tako je jedan poznati cirkus, znan kao «X-Men», dobio svoj četvrti nastavak, u kojemu se, kako i biva u trenucima dok se priča više ne može lijepiti unaprijed, jednostavno krene dograđivati unazad. Nastaju prednastavci i izvornici, ono što je bilo prije i ono što će se krajem nadovezati na već poznati serijal. Mjesta u kojima se ti filmovi 'krpaju' frankenštajnovski su zahvat, odnosno puzzle s očekivanim ishodom, jer naravno, na koncu se sve mora poklopiti i preklopiti.

U slučaju «X-Men početak: Wolverine» nekoliko je stvari upućivalo na to kako bi od svega možda mogao ispasti suvisao film. Hugh Jackman s rasklopivim kandžama jedan je od najzanimljivijih likova serijala koji je barem u nekim temama pretendirao biti ozbiljan. Bavio se odnosom nekog fiktivnog društva prema mutantima, iza čega se dakako nalazila parabola prema sadašnjem vremenu i skoro pa jednakom viđenju drukčijeg od strane dominantne socijalne matrice. Mutanti su mogli biti bilo koja manjina i uključivali su aktivan otpor prema tlačiteljima, što je zapravo vrlo česti stripovski element u kojemu je baš svaki super-junak izopćenik koji svoje mane koristi kao ključnu prednost. Wolverine je prema van pokazivao i još jednu bitnu stvar za super-junaka: njegove moći nisu bile nerealna maštarija bubuljičavog tinejdžera koji pogledom sravnjuje cijele gradove, nego se kakva-takva veza mogla naći u životinjskim korijenima. «X-Men početak» međutim, ništa od prethodnih socijalnih elemenata ne koristi, nego se fokusira tek na animalno i to u seriji okršaja koji tek u završnoj roli imaju karakterne veze s likom kojega poznajemo. Ono životinjsko u Wolverineu nije dovedeno do neke očekivane vučje prošlosti, nego je Jackman genetski potomak odnosno mutant gorske kune, u nekim krajevima Europe i ne baš cijenjene životinjske valute.

U skoro dva sata trajanja, osim činjenice da je Wolverine opasan lik koji je pretrpio obiteljsku tragediju, zaljubio se u ženu koja je varalica i k tome mutant, većina vremena posvećuje se načinu kojim su njegove kandže postale metalne. Okvir toga pak, prastari je klišej ludog znanstvenika koji na svome otoku eksperimentira s 'drukčijima', pa je tako Wolverine njegov prvi uspješni proizvod, nakon kojega slijedi poboljšani hibridni model u kojemu se nalaze baš sve moći kojih se neki ljubitelj stripa može sjetiti. Odmak od samog Wolverinea, sasvim plošnog i većinom korištenog u polugoloj varijanti kako bi reklamirao proteinsku dijetu i Men's Healthov natječaj za «muškarce koji nikada ne odustaju», jest donekle njegov brat, kojega iznenađujuće dobro nosi Liev Schreiber. Iako je i on žrtva scenarističke konstipacije, jer tumači lošiju i zločestiju stranu iste kunsko-krvne veze, Schreiberu daleko bolje ide nošenje s karikaturalnim ponašanjem u kojemu se na neke dijaloške replike tek reži i odgovara sa «roar» i «groar».

Kako to obično bude, zlikovci i negativci su uvjerljiviji u pretjerivanju, pa im bolje idu rečenice poput «Ja nisam životinja» ili «Osveta će biti strašna», a u plus ovome konkretnom ide da nije na kraju filma ispričao kao je postao zao, nego je tek naučio tolerirati svog dosadnijeg brata dobricu. Ljubav, sloga i uvažavanje različitosti u četvrtom «X-Menu» tako je stidljivo najavljena na mala vrata, ali tek na kraju filma. Sve do tada, valja istrpjeti spektakularni fitness natječaj i puno okršaja i eksplozija odrađenih u vjernoj tradiciji VHS trasha osamdesetih, što možda i nije primarno mišljeno budući da se već duže vremena vrlo glasno šuška kako je sav redateljski posao Gavina Hooda morao spašavati i temeljito prepravljati tek u producentskoj poziciji potpisani Richard Donner. Rezultat je, čak i nakon prepravke, nešto savršeno za jedanaestogodišnje dječačiće s kojima se nitko u razredu ne druži, a za bilo koga drugog - propuštena i loše odrađena prilika.    

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici