Dobrodošli u Ch'tis - Danny Boon

06.07.2009. Print | Pošalji link

Služi li suha ljetna kino sezona samo za nizanje komercijalnih uspješnica za cijelu obitelj, ili je ponekad i utočište za čudne, vrlo čudne, repertoarne poteze?

Ili ako ste ponosni vlasnik izdašnog europejskog doplatka za dvorane koje se hrabro upuštaju u eksploataciju neameričkog filma, možda negdje treba smjestiti i sve one ljupke francuske komedije koje u domovini obaraju rekorde gledanosti, dok su nefrankofonima jednostavno tres bizarre?

Bit će da je sve navedeno, jer odnedavno se u najbližem multipleksu do vas može vidjeti opskurna francuska komedija koju je u nacionalnoj matici pratio epitet najgledanijeg filma svih vremena, s najvećim otvaranjem u prvome tjednu i sve dalje u epitetima naj-naj-naj. “Dobrodošli u Ch'tis”, ni u prijevodu, ni u izvorniku nije tiskarska greška, nego igra riječi kojom se opisuje posebnost sjevernog francuskog dijalekta ch’ti, sastavljenog od nevjerojatnih kombinacija flamanskog, latinskog, s puno šuštavih vokala i još više komunikacijskih zamki.
 
S jedne strane treba dosta hrabrosti, a s druge možda i gluposti, da se lokalna komedija, koja se bazira isključivo na seoskom govoru razumljivom vrlo malom dijelu čak i Francuza, samo zbog uspješnosti na tamošnjem box-officeu ponudi u svjetskoj distribuciji. Naravno, “Dobrodošli u Ch'tis”, nigdje drugdje nije ostvario značajniji probitak, pa tako neće ni u Hrvatskoj, koja, možda i više od bratskog francuskog naroda, obiluje lokalizmima. Dapače, tople priče o veselim dotepencima, Dalmošima koji obožavaju Split a žive u ljigavom Zagrebu, ili turneje nacionalne televizije po istarskim selima i dubrovačkom finom kamenjaru, omiljene su u puku. Pitanje je, bi li netko gledao “Stipu u gostima” u Francuskoj?

Naravno, ne bi, iako je ova šti-varijanta dobrohotna prema nama neukima, pa svaku jezičnu igrariju na određen način i objasni, gledajući glavnog lika kao onoga koji sjevernjački miš-maš ne razumije. Time se, na sreću, izbjegla tradicionalna maštovitost hrvatskih prevoditelja, relativno discipliniranih kad je u pitanju francuski, ali na vječnom tulumu kad je u pitanju engleski. Rekli bi oni “to je komad torte” iliti “piece of cake”, na što je redatelj, ali i poznati tamošnji stand-up komičar Dany Boon računao, pa je, kaže legenda, i sam sudjelovao u kontroli prijevodnih verzija svog ljupkog filma.
 
Ljupkost je, ujedno, i njegova najveća vrlina. Glavni junak želi svoju deprimiranu ženicu izvući iz pakla malodušja i malom prijevarom pokuša iskamčiti poslovno premještanje na Azurnu obalu. U muljanju ga uhvate, pa za kaznu dobije taj opaki francuski sjever - hladan, kišovit i nikakav. Do kraja filma naš će pismonoša shvatiti kako su i ti ljudi krasni i topli, maknuti sve svoje predrasude o seljačinama, i usput shvatiti da lokalni jezici nisu govorna mana nego nešto tres slatko. Je li pas maca ako se u izgovor doda “š” i imaju li alkoholičari dobru dušu, dio je epizodica na koje će se ljubitelji francuske verzije “City Slickersa”  grohotom nasmijati.

Boonovo ljubavno pismo sjeveru zemlje, kako su ga razgaljeni tamošnji kritičari nazvali, simpatično je od glave do pete, ali jednako tako i zamorno čim se shvati osnovna dramaturška dosjetka. Ali nisu ni “Naši i vaši” bolji, pa ih puno ljudi gleda i država im daje puno novca. Ključ je izgleda, kao i kod hrvatske hit-serije, da švemu dodate šlovo “š”, ša čime šte štrašno šimpa, šmiješni i šlatki. Zna Šineštar što še traši.

Šeljko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici