Brüno - Larry Charles

15.07.2009. Print | Pošalji link

Na krilima dobro podmazanog PR-a i Hrvati su koji mjesec prije lokalne premijere krenuli tražiti svog “Brünu”.

Oglas na Novoj TV bombastično je pozivao domaće kandidate i odmah na početku navodio propozicije - “ako ste gay, mladi i imate smisla za modu, javite se...”. Stisnut između poruka o najbolje upijajućim tamponima i trbušastim seljačinama koji svoje žene zamjenjuju plastičnom bocom lošeg piva, iskorak televizijske postaje koja se ponadala kako će zbog tako im drage slave poneki stilist zagristi u mamac, bio je, nažalost, kratkotrajan. Vrlo brzo, iz oglasa je obrisan sporni dio i on je postao marketinški bezopasan i od svojih kandidata tražio tek da budu “mladi i imaju smisla za modu”, a onda i “neka se jave”. I javili su se, i tako još jednom potvrdili kako svijetu “selebova” i modnih znalaca jedan Sacha Baron Cohen jako treba. Jer kad bi Cohen kazao “Otkrit ću vam tajnu”, zaista bi je i otkrio, odnosno, ona je upravo ono što bi neupućenom promatraču prvo nabio na nos.

Socijalna klima koju izaziva austrijski gay stilist Brüno, druga dugometražna Cohenova inkarnacija nakon “Borata”, predmet je za dužu i opsežniju analizu kakvu rijetko koji film izaziva. Na većinom rasprodanim projekcijama Brünu najviše gleda mlađa muška populacija, povici prije projekcije poput “Di ste pederi” pak odaju kako je publika došla zabaviti se uz svojevrsni Boratov gay obračun, u kojemu će se sada pomno depilirani novinar sprdati s homoseksualcima. Brüno to, u labavoj narativnoj strukturi i čini, ponegdje toliko uvjerljivo da su se i tankoćutniji aktivisti naljutili, no kao i sa prethodnim filmom, Cohen se na površini bavi grubom komedijom, dok u drugom i trećem sloju razotkriva najgore od svijeta koji ga okružuje. Dvije bitne teme vrlo jasno zauzimaju cijeli Brünin prostor od 80-tak minuta: homofobija i bolesna potraga za slavom, i obje su ravnomjerno secirane, baš kako je svojedobno šovinizam odrađen kod Borata.

Kako je prvi film dobar dio svog začudnog efekta dobio tada relativno nepoznatijim autorom skečeva, tako je već odmah na početku “Brüne” bilo jasno kako Cohen, uz zaista eleborirano maskiranje, više neće moći proći neopažen. Tehnički su sada epizode u kojima se nasamari sugovornika pod jakim dojmom namještenosti i prethodno razrađene inscenacije. Tu i tamo koji kadar odiše nevinošću skrivene kamere, no očito je da je većina toga u filmu unaprijed dogovorena. Ovo se, nažalost, u nepovoljnijim recenzijama filma, uzelo kao presudan trenutak za ocjenu, baš kao i status Brüne kao primarno neugodnog i negativnog lika. Dok je Borat bio simpatično glupast, iz čega se derivirala njegova “zločestoća”, austrijski stilist gadan je i slave željan karakter koji ne preza od ničega. No, on je, suprotno od očekivane hollywoodske personalizacije, toliko točno pogođen da se stvarnim likovima uopće ne sviđa. Živi karakter prema kojem je nastao se ljuti, a većina domaćih Modnih mačaka i mačića smatra film agresivnim i pornografskim, što u konačnici govori samo jedno – dok god su uzori bijesni, znači da Sacha Baron Cohen radi dobro.

Uspijevajući da svi budu uvrijeđeni, posebno u modnoj zajednici koja je doslovno patentirala pojam skrivanja i lažiranja vlastite seksualnosti, Brüno ima jednako neugodno iznenađenje i za one prijespomenute, koji oboružani kokicama i kompićima iz mladeži Hrvatske čiste stranke prava na početku filma viču “Di ste pederi”. Već u prvih pola sata, i začudo bez restriktivne cenzorske oznake, Cohen će dežurne homofobe suočiti s apsolutno svim položajima istospolnog seksa, priuštiti im raspjevane penise u detalj-planu, ili ih odvesti u hrvački meč s dildom. Našopati homofobne purice s toliko stvari odjednom i natjerati ih da gledaju ono čega se najviše boje, majstorski je potez u kojemu Cohen ne priznaje ratne zarobljenike – jednostavno se satiričkim buldožerom gazi sve i nitko ne ostaje živ. Pri tome, Brüno nije recentni “Milk” i ne umiljava se nikome, nego u maniri aktivističkog terorizma, upravo najekstremnijim klišejima napada ljude. Dorađeniji i elaboriraniji od Borata, Brüno kao da je čekao svoju priliku – i zaista je sjajno iskoristio. Pri čemu je u svom najdubljem korijenu vrlo ozbiljan, jer se ne sprda s fikcijom, nego sa svijetom kakav je tu i sada. Ili kako je sam Cohen rekao, «Brüno» nije komedija, nego dokumentarac.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici