Harry Potter i princ miješane krvi - David Yates

04.08.2009. Print | Pošalji link

Sad već davne 2001. klinci od osam ili čak deset godina gutali su prvu ekranizaciju romana o balavom čarobnjaku Harry Potteru.

Novitet na repertoaru tada se natjecao s popularnošću “Gospodara prstenova” i relativno je lako našao svoje mjesto u nižoj dobnoj skupini kojoj je, uostalom, i bio namijenjen. Na opće zgražanje hrvatskih vjeroučitelja, nasilno uvedenih u javne škole gdje im nikada nije bilo mjesto, mladež je smatrala magiju i čaranje nečim što je zabavno i cool. S jedne strane rigidan i nazadni vjerski odgoj u školi, a s druge, mali znak pobune u vidu ezoterije, vještica, letećih metli i brzih rješenja u znaku zamaha čarobnih štapićem. Prošlo je međutim toliko kalendarskih godina da publika sada ima 16 ili 18, a sami naučnici iz Hogwartsa u svojoj su šestoj godini studija. Logično i nimalo pod utjecajem nadnaravnih sila, nego tek puke biologije, postavlja se glavno pitanje: što coprnice i vračevi rade kada odrastu? 2009. je, Harryju rastu dlake, Hermioni su propupale sise, a njihova stvarna publika otkriva radosti nezaštićenog seksa, drogiranja i slušanja cajki. Nažalost, taj film još nećete gledati.

Šesti nastavak sage, izvorno nazvan “Harry Potter and the Half-Blood Prince” u hrvatskoj je inačici dobio inspirativno glupav prijevod “Harry Potter i princ miješane krvi”. Odnosi li se to na one nečistog porijekla ili možda samo one koji vole miješano meso sasvim je nevažno, jer identitet tog “mješanca” uopće se i ne koristi, dok je njegovo otkrivanje, jednako nenapeto kao i cijeli serijal u kojemu filmovi više ne prate ritam izlaska knjiga. Iste su provarena lektira jedne domaćice koja se obogatila pisanjem, no klinci i dalje žele vidjeti kako to izgleda na platnu, iako unaprijed znaju kakav je kraj. Također za razliku od prethodnika, ovaj sadašnji prilično se samozadovoljno drži prema onima koji prijašnje naslove nemaju u malom prstu i ne funkcionira kao autonoman film, nego tek kao direktni slijed prethodnog, odnosno zagrijavanje za posljednji, koji će biti toliko epohalno važan da se sprema u čak dva odvojena dijela. Ta megalomanija serijala koji se osjetno ispuhao, u ovom “miješanom” komadu najviše se osjeti. Iako traje nebuloznih dva i pol sata, iako ga Cinestar s piš-pauzom prekine na pola i tako još produži, dojam je same fabule kako je neobično tanka. Većinu filma, osim jednog metloboja, kao i u završnici koja donekle nadoknadi akciju, brbljavi studenti magije pohotno se glede no ne poduzimaju ništa, isto tako, učitelji im i dalje većinu vremena provode na predavanjima, od kojih je opet većinu ta franšiza propisno ponovila.

Što je onda novoga? Ništa. Kulminacija ono malo za fantasy prijeko potrebne dinamike prekinuta je bez pardona i zatamnjena u odjavnu špicu. Izvolite čekati drugi film, dragi naši adolescenti, otprilike je poruka naslova koji je, što je gotovo opipljivo u često grbavoj režiji, doživio nekoliko naknadnih preinaka, jer su prvi komentari test-publike bili katastrofalni. Iako je generalna ocjena kako je “Princ miješane krvi” granično korektan, isto tako je jasno kako je ovo najmanje zanimljiv dio serijala, svojevrstan foršpan za dalje. Opuštenost, ali i oslanjanje na publiku koja zna sve unaprijed nazočna je u bolnoj statičnosti likova, karakterizacije niti bitnih promjena likova nema, svi rade isto ono što su već i radili, a neki još i manje. Zvijezda svega toga zajedno, mladić zvan Harry Potter, oduvijek se u svojim “akcijama” i “dogodovštinama” oslanjao na pomoć drugih, pa i kad zagusti, naš će čarobnjačić uglavnom stajati sa strane i u mislima vapiti “frko moja, prijeđi na drugoga”. I bi uvijek tako, a sada i najviše: marni pratitelji tih “zgoda”, nabrojali su čak dvije po život opasne situacije u ovih 150 minuta – u jednoj mu curi krv iz nosa, a u drugoj, stravične li ugroze, momak je smočio noge. Pasivan mlitavac i štreber, koji svojim fanovima nudi filozofiju “sve će to netko drugi obaviti”, ipak se do kraja prometnuo u junaka u tragovima, hrabro dodavajući svome učitelju posudu s napitkom. I to ne jednom, a posuda, budimo iskreni, nije bila mala.
Tako Harry u klimaks svog serijala odlazi mokrih nožica i mišića nabreklih dodavanjem jedne posude, a pubertetska mu publika želi konačno vidjeti znojni seks. Značajni i višeminutni pogledi prema razrednoj simpatiji najavljuju: bit će, bit će u sljedećem nastavku! A vi, dragi tinejdžeri, do tada, slobodno masturbirajte. Bez obzira što vjeroučiteljica kaže da je to vražje djelo zbog kojega će vam narasti dlake na dlanovima. I Harry ih ima, samo ih, jadan, još ne smije pokazati.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici