Odvuci me u pakao - Sam Raimi

02.09.2009. Print | Pošalji link

Čudan sadržajni i stilski zaokret koji je zahvatio žanrovski horror posljednjih godina udaljio je, nažalost, mnogobrojne štovatelje.

Filmovi poput “Hostela” Elija Rotha ili u još jačem ekstremu “Slaughtered Vomit Dolls” Lucifera Valentinea postali su puka digitalna pornografija, ali ne s golotinjom, nego grafičkim nasiljem kao primarnim voajerističkim interesom. Kao i s pornićima osamdesetih, današnji horror napustio je fabulu u korist dokumentarnog prikazivanja, pa sada tek služi za sadističku - što mentalnu, što tjelesnu masturbaciju. Naravno, i takvi naslovi imaju svoju publiku, no ako im je protuteža skupa i rafinirana holivudska produkcija, dobar dio žanrovske priče nedostaje, posebno one koja od horrora očekuje da bude kako ga se i naziva – film strave.

Jedan od takvih bio je “Evil Dead” i pripadajući mu nastavci, koji, ne samo što je s opravdanjem nosio pridjev kultni, nego je od autora Sama Raimija učinio znano redateljsko ime. Od kraja trilogije “Zlih mrtvaca” 1992. godine, Raimi je postao uposlena srednjostrujaška uzdanica koja je korporativna očekivanja opravdala “Spider-Manom”. Komercijalno pouzdan, ali i poduzetan, Raimi je od svojih korijena, kako je i običaj u njegovoj branši, bio sve dalje i dalje. Međutim, upravo ove godine dogodio se “Drag Me To Hell” i sve što nakon njega možete reći jest – konačno, Raimi se vratio. Odsustvo Brucea Campbella iz podjele uloga, kao i za horror zloguki cenzorski predikat PG-13, nisu baš obećavali ispunjenje najava o povratku, no nakon stotinjak minuta delikatesne retro-zabave kakvu nudi “Odvuci me u pakao”, Raimiju se malo što ozbiljnoga može prigovoriti. Osim da je ovaj film snimio sebi i fanovima «za gušt».

“Odvuci me u pakao” nastao je prema scenariju koji je napisan odmah nakon “Army Of Darkness” i to se zaista osjeti, jer je duh “Evil Dead” prethodnika vjerno nastavljen. U Raimijevom slučaju to znači kako u spoju komedije i strave, i jedno i drugo ima jednakopravan status, pa će scene istovremeno nasmijati, ali i pošteno preplašiti kad zatreba. Iako to nije dječji film, što možda sugerira prijespomenuta cenzorska oznaka, treba reći kako je “Odvuci me u pakao” manje eksplicitan i krvav od “Zlih mrtvaca”, no zato je, baš poput njih, vrlo glasan i zvučno artikuliran. Za horror je zvuk iznimno bitan, u čemu je Raimi majstor, baš kao i u postavljanju scene, njezinoj montaži, pa i kinetici. Šaleći se i pozivajući na svoj slavljeni nastupni film, i u ovaj je uključio legendarna iskakanja očiju, demone koji u svojim sjenama podsjećaju na vesele zečeve ili opsjednute koji u trenucima prijetnje vise u zraku.

Citati, odnosno autocitati u ovom slučaju, tek su dodatak, ili možda predmet za uvjeravanje onih nevjernih da se radi o prvobitnom Raimiju, no pravi uspjeh je u tome što ovo nije tek puko ponavljanje ili “presviravanje” standarda, nego film koji je nov i uvjerljiv u sadašnjem vremenu. Oslanjajući se na fantastičnu izvedbu Lorne Raver kao Ciganke koja baca kletvu na bankovnu činovnicu koja joj odbija pomoći u otplati dugovanja, “Drag Me To Hell” je u svome sadržaju postao lagani, ali i vrlo aktualni socijalni komentar na načine kojima funkcionira i u nas vrlo udomaćeno kreditno ropstvo. Koliko god to bilo udaljeno od svijeta demona, magije i kletvi, Raimi precizno pogađa bit odnosa dužnika i lihvara, samo što taj odnos rješava za horror podatnim onostranim sredstvima.

U tu finu bazu, još je vještije upletena ideja da likovi budu namjerne karikature: bankovna činovnica tipičan je izdanak plavuše sa šaltera, a stara Ciganka pak ima sve atribute pripadajućeg klišeja, od urokljivih očiju, pljuckanja tuberkulozne sline pa do ispadanja loše pričvršćenog gebisa. Prvi dojam jest naravno kako je plavojka s kreditnog odjela dobra, a Ciganka loša, no zanimljivo je da Raimi inzistira na drugome dojmu, odnosno na činjenici da čak ni klišej nije ono za što se predstavlja. Tako je Ciganka samo žena koja pokušava spriječiti pljenidbu svoje imovine, dakle, bori se za život, dok je pak službenica mogla oprostiti jednu otplatu kredita, no nije, jer je htjela promaknuće pokazavši svome šefu kako je stroga. I do samog kraja uloge dobar-loš ili loš-dobar izmijenit će se još jednom, u čemu film preuzima i omiljeni žanrovski motiv kako pravda uvijek sustiže one koji su krivi. Ista takva dodijeljena je i fanovima klasičnog horrora: čekali su i čekali, i na koncu, u obliku “Drag Me To Hell” dobili ono što su zaslužili.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici