Nemilosrdni gadovi - Quentin Tarantino

08.09.2009. Print | Pošalji link

Uvijek budni i dežurni moralizatori često imaju u glavi nekakav umišljeni sat, vremensku napravu koja određuje kada i kako se sa nekim 'svetim' temama može šaliti.

Ima ih na pretek i često pomišljamo da se radi samo o onim najnovijima: tako je u Hrvatskoj još uvijek problem ispričati vic na temu Domovinskog rata, a u svijetu obuzetom zdravim životom i organski uzgojenom hranom, primjerice, sa terminalnim bolestima poput kopnice nikad se nije smjelo zbijati šegu. Sve negdje do 2002. godine, kada se pojavila epizoda South Parka u kojoj se svečano objavilo: «AIDS is finally funny». Definicija koja objašnjava kada nešto postaje smiješno glasila je – nakon točno 22.3 godine od prve pojave. Sukladno tom komičarskom poučku, mogli bismo i za temu Drugog svjetskog rata pomisliti da je slobodna za 'zajebanciju'. Međutim, ako je vjerovati nekim domaćim perjanicama morala, filmske misli i zadrtog ćudoređa, Quentin Tarantino i njegov novi film, zgriješili su jako.

«Nemilosrdni gadovi», kažu tako i ne samo hrvatski čuvari povijesnih vrednota, drsko promoviraju 'naci-šik', a taj 'šmokljan iz videoteke' Tarantino drznuo se dirati u europsku svetinju Drugog svjetskog rata. Čak ni činjenica da je Židove predstavio kao osvetoljubive momke koji skalpiraju naciste, nije doživljena kao pravilna, ili barem korektno postavljena strana. Očito za ovaj povijesni događaj treba pisati nova South Park pravila – 22.3 godine bit će da su premalo. Naravno, nameće se pitanje, što je to toliko upitnoga učinio 'šmokljan iz videoteke' kojega nikada neće primiti u Olimp iskonskog autorstva i genijalnosti. Osim što je snimio svoj najbolji film, odrastao, ohrabrio se eksperimentirati izvan sigurnog područja američke pop kulture - ništa revolucionarno bitno. Sprdati se u zadanim okvirima, raditi parodije u nasljeđu Mel Brooksa i sličnih nije prijelomno, ali negdje u toj kategoriji svakako jest da nitko do sada povijesni događaj nije toliko rastegnuo i u alternativnoj stvarnosti potpuno izmaštao, kao što je Tarantino učinio sa Drugim svjetskim ratom. U toj paralelnoj i fikcijskoj povijesti odred «Gadova» potpomognut odbjeglom Židovkom i vlasnicom kina, promijenit će sudbine glavnih nacističkih zločinaca i to u fantastičnoj završnici koja je, kako i priliči već utabanom Tarantinovom postupku, i posveta filmu i posveta događaju, sve u jednome.

Autor «Nemilosrdnih gadova» ne ismijava rat, ali ga u maniri 'makaroni-akcije' rasteže na žanrovski hommage svojim omiljenim filmovima iz te već zloglasne videoteke. Ono što je najbolje jest da se Tarantino sve više odmiče od puke citatnosti, i od postojećega sastavlja nešto novo i prepoznatljivo svoje. Metafilmske reference i svojevrsno udovoljavanje samome sebi dovelo je do toga da 'svetih krava' više nema, pa je sasvim beznačajno nazivati ga pukim kompilatorom viđenog. Dobar primjer zbog kojega se Q.T.-a ili voli ili mrzi jest scena u kojoj se heroina priprema spaliti kino puno nacista: iz razglasa trešti 'Cat People' Davida Bowiea, promukli glas pjeva 'putting out fire... with gasoline' i publika se, naravno, sjeti da je taj dio pop-kulture žigosan filmom 'Ljudi mačke» Paula Schradera. U «Nemilosrdnim gadovima» dovoljno je da junakinja podsjeća na Nastassju Kinski, dovoljno je da se spominje vatra, a sve ostalo dobiva novi koncept. Postmoderno izmještanje artefakta za koje znamo gdje spadaju, a koji ih redefiniraju u novi okvir, jer današnji će klinci od sada tu stvar vezivati s Tarantinom, a ne Schraderom, ono je u čemu su «Gadovi» najzreliji u opusu ovog 'šmokljana'.

Korak dalje u tom smjeru jest i odluka da se radi s europskom poviješću, pa i svetinjom, kako to vole reći pseudoliberali, te da se govori na 4 jezika, od kojih engleski nije dominantan. U strukturi odvojenoj na poglavlja, koja se očekivano spajaju na kraju, manje su uspješne one natruhe starog zaigranog Tarantina iz vremena «Paklenog šunda», odnosne one u kojima Brad Pitt na silu pokušava biti komičan lik. Scene koje su brojnije, a koje i određuju dojam ovog naslova kao izrazito pogođenog i uspješnog, jesu one s Christophom Waltzom u sjajnoj ulozi SS istražitelja. Brbljavost i izuzetno dugi dijalozi baš na primjeru tog lika pokazuju svoju zrelost: oni više nisu u funkciji zabavljanja publike jezičnim dosjetkama, nego grade napetost koja svakom sljedećom izgovorenom rečenicom biva veća. Posljedica svega jest trajanje od nemalih 2 i pol sata, no u ovome slučaju, vrijeme prolazi u zaista pravom filmskom, ili ako baš hoćete, metafilmskom užitku.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici