Slomljeni zagrljaji - Pedro Almodóvar

15.09.2009. Print | Pošalji link

“Filmovi se moraju završiti, pa makar i na slijepo”, posljednja je rečenica “Slomljenih zagrljaja” nakon koje slijedi zatamnjenje i odjava.

Izriče je redatelj i scenarist unutar naslova koji već ima svog redatelja i scenarista, pa ako se spomene da u cijeloj priči postoji još jedan ljubitelj kamere i režiranja, nepogrešivo se može pogoditi: radi se o novom “pupoljku” Pedra Almodóvara. Tom riječju, naime, uvijek blagonaklona kritika opisuje montažnu i fabularnu strukturu ovog španjolskog majstora, koji, čak i kada ne snima remek-djela, uvijek pripremi nešto prepoznatljivo svoje.

Osim tih ružinih pupoljaka, koji godinama i starošću autora postaju sve složeniji, Almodóvar se i dalje drži melodrame, spoja komedije i tragedije, dok za mladost tipične farse postaju, možda i ponekad, samo kratka prisjećanja, ili u ovom slučaju, film unutar filma. Nešto unutar nečega, poderano poput fotografije i ovlaš razbacano, te ponuđeno i publici i junacima na sklapanje, nije postupak koji je Almodóvar patentirao, ali je zato taj rascjepkani mozaik događaja i emocija potpuno prilagodio sebi. Bez grubosti i bez sterilnosti kakvu bi takav destruktivan potez možda podrazumijevao, i “Slomljeni zagrljaji” govore o trajnim temama neuzvraćene ljubavi, prijevare, odricanja i patnje. Kaže se da je Almodóvar uvijek jednak, ali drugačiji, jer svemu pristupa na posebno ljudski i topao način, pri čemu duge introspekcije, razgovori i “flashbackovi” unutar “flashbackova” poprimaju oblik finog pripovijedanja, a ne filmskog eksperimenta.

Pogodak i promašaj u tom su umjetničkom svijetu nepoznanice. Radi se o autoru kojeg se uvažava i voli zbog osobitog rukopisa, a pri crtanju ljudskih osjećaja, kaligrafija bi bila daleko točniji opis. Nakon projekcije “Slomljenih zagrljaja”, nešto smirenijeg i distanciranijeg Almodóvara u opusu koji je uključivao i histeriju i potpunu depresiju kao krajnosti, komentar dvije tinejdžerke koje su izlazile iz kina najbolje opisuje odnos publike s ovim autorom. Jedna je drugoj kazala: “Mislim da nitko u dvorani danas nije uživao.” I nastavila sa, “...ali ti fantastični kadrovi, čak je i scena u kojoj se prikazuju rendgenske snimke bila prelijepa”. Upravo taj almodovarovski način kadriranja i voajersko-fetišistički odnos prema glumcima, ali i prema baš svakome objektu unutar scene, često otopi i otpor prema filmovima koji evidentno nisu vrhunac nečije forme, ali su toliko zanatski sređeni da je “isto, ali drugačije” sasvim pozitivna primjedba.

Da li je to kraljevski tretman svega što se nađe u kadru, zaista majstorska snalažljivost unutar slaganja pomiješanih “latica” priče, ili muzikalnost španjolskog jezika zajedno sa izvrsnim glumcima zbog kojih smo skloni zažmiriti na propuste, prilično je teško odgovoriti. Zbroj prethodnoga doveo bi logično do odlične ocjene, no od prvoga do zadnjega kadra jasno je kako “Slomljeni zagrljaji” nisu Almodóvarov vrh. Slijepi redatelj, koji raspliće nimalo jednostavno klupko svoje bivše ljubavi, te na kraju ipak uspijeva završiti svoj propali film, kojega djelomično i gledamo kao prilično neinspirativnu posvetu “Ženama na rubu živčanog sloma”, dotiče sve one bitne motive koje je trebao dotaknuti, no kao lik ne živi onom strašću kakvu bismo očekivali. Ta očekivanja su dakako vrlo visoko, jer ih je sam Almodóvar takvima davno postavio, no i dok idu ispod te razine, “Slomljeni zagrljaji” uspijevaju kanalizirati i Douglasa Sirka i Roberta Rossellinija, što je za poznavatelje melodrame sasvim dovoljna preporuka.

Užitak je to ravan prepoznavanju već poznatog, a možda namijenjen i za onaj dio publike koji je redatelju najvjerniji. Prepoznati jeste li među takvima najbolje je prema jednoj kratkoj sceni u kojoj se pojavljuje Rossy De Palma: uz njen, makar i minimalni “cameo”, svaki Almodóvar je čisti praznik. Pa i onaj smireniji i distanciraniji.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici