Revanš - Götz Spielmann

10.10.2009. Print | Pošalji link

Čija je krivnja ako život ne ide tvojim putem?

Pita se to jedan od likova “Revanša” i tako pogađa bit tjeskobe srednjih godina, toliko točno, da je i redatelj Götz Spielmann odlučio ovu rečenicu smjestiti i na plakat filma. No, tu priča za ovaj provincijski noir tek počinje: Speilmannov je peti naslov u karijeri zagrijao festivalsku publiku ali i kritičare od Toronta pa sve do Motovuna, a našao se i u poziciji austrijskog kandidata za Oscara u kategoriji stranog filma. Po svome habitusu, “Revanš” je punokrvni član svojevrsnog “crnog vala” susjedne države, u kojemu su Michael Haneke i Ulrich Seidl već odavno postavili glavne teme, donekle i estetiku, ali ne i iscrpili sve varijacije. Moderno austrijsko društvo jednostavno je izuzetno zahvalna tema na kojoj se simptomatski može locirati sav pritajeni “angst” visoko sofisticirane Euro-zone, a pitanje je samo u koje odjeljke sređenih Ikea stanova ili Volksbank ureda želite ući. I tamo vidjeti da se germansko-protestantski gard još od Fassbindera nije bitno promijenio.

Vrijeme je sadašnje, automobili bolji, bešumniji, sa ukrajinskim prostitutkama se humanije postupa, no legendarna germanska krivnja je ostala. Ona je nešto što se sprema pod svježe usisani tepih i nešto o čemu se nikad ne govori, pa čak, ili pogotovo, kad se tiče osobnih ili obiteljskih odnosa. I Seidl i Haneke naprosto uživaju podignuti tu prostirku i zaviriti što se nagomilanoga krije ispod, pri čemu toliko uživaju da im ponekad tankoćutni recenzenti zamjere ironiju, ekstremnost, ili rjeđe, sadizam. Društvo koje je iznjedrilo monstrume poput Josefa Fritzla, evidentno i zaslužuje nemilost u razotkrivanju, no Götz Spielmann izabrao je malo drugačiji put, lišen eksplicitnosti, kako u motivima, tako i u samome kadru. Smještajući početak u bečki polusvijet pun uvoznih djevojaka koje tek natucaju njemački ali zato spremno šire noge za šaku eura, Spielmann se, iz uvjetno rečeno Seidlovog dvorišta, odmiče u ruralnu Austriju, gradeći svoj sraz “civilizacija” na jednostavnim, ali istovremeno i kompleksnim pitanjima. Jer, nakon što prostitutka, ujedno i djevojka bivšeg uposlenika bordela bude slučajno ubijena u pljački banke, osveta se čini jedinim mogućim nastavkom prema moralnoj zadovoljštini.

Servirana hladna ili podgrijana, ta je osveta ključno pitanje između dva para ljudi koje Spielmann suprotstavlja, ali i nenadano trilerski povezuje. Uz bečkog bjegunca iz bordela, koji traži revanš u krvi za svoju Ukrajinku, splet okolnosti dovede ga do policajca koji je dotičnu, radeći svoj posao čuvanja banke, u raspletu oružanog napada i ubio. Kompleksna dvojba koja slijedi jest i glavni razlog zašto je Spielmannov film naišao na toliko dobar odjek: u mirnom, idiličnom okružju, krivnja i frustracije ključaju, kontrapunkt minimalističkih kadrova i prirode zaista čini svoje, dok glavni junak, kojeg sjajno izvodi Johannes Krisch, zna da njegova Ukrajinka uopće i nije trebala biti u automobilu kojim je izvršena pljačka. Policajac koji ju je ubio, pak, zna da ju je ubio greškom, jer je lopove tek planirao uplašiti. Posljedica je svega da pati od post-traumatskog sindroma i u napadima depresije želi da ga sustigne osveta, dok osvetnik treba odlučiti, koliko je zapravo on sam kriv, “jer život naprosto ne ide njegovim putem”.

Ovo, dakako, nije “spoiler”, jer Spielmann emocije i odnose ljudi zapliće u maniri krimića, uvodeći u igru i policajčevu ženu koja će na koncu biti ključna za odluku o tome treba li nastaviti s tipično austrijskom ali i europskom šutnjom, ili možda skroz balkanski, u potoku krvi i osvete završiti slučaj. Kraj, kao i sam početak, Spielmann snima pored simbolično mirnog jezera, čiju mirnoću u jednom trenutku glasno poremeti nešto što je unutra bačeno. Što je zapravo bačeno, i je li taj glasni pljusak vode naznaka bučnog razrješenja ili nove tišine, ostat će gledatelju u glavi još dugo nakon filma, zajedno s mislima kako je Euro-zona krasna i civilizirana stvar. I kako prema njoj, treba možda još više biti skeptičan, jer, nije da Haneke, Seidl i sada Spielmann nisu upozoravali.

Željko Luketić 

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici