Engleski kirurg - Geoffrey Smith

20.10.2009. Print | Pošalji link

Televizijske serije o liječnicima, bile one američke ili europske, često su popularnije i od romantičnih ljubavnih sapunica.

Nije ni čudo, jer za većinu ljudi dospjeti u ruke doktora ne znači «da ili ne» - nego kada! Zbog toga se svi kad-tad sretnu s ponekad vrlo bahatim gospodarima života i smrti, koji su u stanju jednim potezom popraviti nečije zdravlje ili pak, istim tim potezom od nekoga učiniti jedva vegetirajuću biljku. Slučaj je još, da će u zemljama siromašnog istočnog bloka, ali i, da se ne zavaravamo – u Hrvatskoj, tu grešku struka uredno zanijekati i nastaviti sa “sjeckanjem” ljudi, kao da su meso za vježbanje na satu anatomije. Dosta njih se ponaša prema principu “prvo reži, pa tek onda pitaj”, s tim da neki i ne pitaju. Jer, u neuređenim zemljama, poput naše, gospodari su tu da gospodare, a odgovornosti nema.

Isti takav, ali još puno gori slučaj u domeni javnog zdravstva, događa se i u Ukrajini. “Engleski kirurg”, dokumentarni je film Geoffreya Smitha koji se bavi stvarnim likom londonskog neurokirurga Henryja Marsha. Okolnosti zaista jesu puno lošije, no Marsh je nešto sasvim drugačije: već petnaest godina on volontira u ubogoj klinici u Kijevu, u kojoj su liječnici toliko siromašni da opremu za piljenje i bušenje još siromašnijih glava kupuju na lokalnom Hreliću. Prenamijenjene Boschove bušilice za kućnu radinost među probranijim su instrumentima za liječenje, dok je stopa umiranja među pacijentima na razini one iz Drugog svjetskog rata. Ovi između, koji prođu bolje, završe u invalidskim kolicima i s cjevčicom za hranjenje u ustima. Marsh, čovjek koji je na osobnoj razini iskrenog altruizma zaista rijetkost u profesiji, dolazi u tu kliniku besplatno rješavati najteže situacije. Sposobnih profesionalaca poput njega vjerojatno još ima, izuzme li se pomodno doktorsko kukolje koje je tu samo da pozira, no on je zaista specifičan još po jednoj vrlo, vrlo rijetkoj stvari – ima etiku i savjest. Smithov “Engleski kirurg” upravo se time bavi, a odabir Marsha kao onoga koga će pratiti, pokazao se savršenim izborom, jer ovaj kirurg, osim što je jedinka izuzetnih ljudskih vrijednosti, ima i karakteristike pravog igranofilmskog protagonista. Elokventan je i uvjerljiv, a u trenucima dvojbe iskren.

Malo će tko iz Marshove branše svoju udobnu ordinaciju u Londonu zamijeniti punim čekaonicama ukrajinske neurokirurgije, gdje su boleštine i tumori još veći i radikalniji nego na zapadu, a pacijenti s još manje novaca u džepu i s još manje zubiju u ustima. Ipak, iskrena ljudska briga za drugoga, nije, na sreću, stvar prošlosti. Posljednja scena u “Engleskom kirurgu” odzvanja kao lajtmotiv filma i najbolje opisuje o čemu je sve to zajedno. U njoj se Marsh pita “Što smo ako ne pokušamo pomoći drugima?» i odmah odgovara «Ništa, baš ništa.” No, i prije te zadnje rečenice, glavni je lik ovog filma rijetko je senzibilizirana i upućena zvjerka, pa će o licu i naličju profesije izreći jako puno istina, i to onih osobnih, kakve nećete čuti od drugih liječnika. Za bolnice će tako Smithov junak reći da su kao zatvor, “mjesta gdje mali broj ljudi čini ružne stvari velikom broju ljudi”, sebe će upitati je li njegova ljubav prema poslu “krvoločnost ili entuzijazam”, dok će za svoje arogantne i novca gladne kolege kazati, “najgori grijeh kirurga je samozadovoljstvo”. I sve to što Marsh govori, nije tek pusta filozofija, nego životni kredo: svjestan je da je ubio neke ljude i da je druge obogaljio, ali i da je nebrojenima pomogao. Prije zahvata, za koji priznaje da je izuzetno krvav i nasilan, ne kočoperi se pred zadivljenim medicinskim sestrama, nego osjeća tremu, a kad čovjeku uspije pomoći, istinski je sretan. Redatelj Geoffrey Smith uz njega prati u sukladnim pričama i jednog Marshovog pacijenta, kao i kolegu iz bolnice koji ga podržava.

Na užas tankoćutnih gledatelja, kamera ne zazire od upravo onog najnasilnijeg – piljenja glava, rezuckanja gumastih tumora i prskanje krvi – prikazani su u svoj svojoj raskoši. I koliko god ta eksplicitnost bila potresna, upravo su govorne scene najdramatičnije. Nekima naime, Marsh mora reći da njihova bolest nije operabilna. Sjesti, gledati nekoga u oči i kazati mu, “imate još dvije godine života”, gotovo da je teže nego piliti glave, a junak “Engleskog kirurga” snalazi se s time kako god zna ili umije. Treba li dati nadu i kad je nema, ili izbjeći istinu bez laganja, kako sam kaže, nešto je što ide u samu bit ljudskosti, pri čemu odgovor nikad nije jednoznačan. “Kirurg” je u svemu tome izuzetno dirljiv i jako težak film, ali ne i depresivna tlapnja o nemoći. Baš suprotno.   

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici