Vjerujem u anđele - Nikša Sviličić

24.10.2009. Print | Pošalji link

“Jel' je? Jesi sigurna? Je. Jesi sigurna? Jel' je? Jel' stvarno? Je. Jel' je? Jesi sigurna? Je. Jesi sigurna? Jel' je? Jel' stvarno? Je.”

Nije pogreška, nije ni virus u računalu Nikše Sviličića, nego njegov scenarij, a bogme i redateljski prvijenac nazvan “Vjerujem u anđele”, iako bi bolji naslov glasio “Vjerujem da je ovo neka gadna pogreška”. A nažalost nije, to je miljenik publike posljednjeg Pulskog festivala, sa ocjenom od 4,57 nečega, koja i danas, tri mjeseca nakon sretnog događaja krasi web stranicu dotičnog filma. Nakon tog uzvika publike ništa se bitno nije dogodilo, a za sretni uradak vrijeme kao da je stalo. Nema čak ni citata iz kritika, barem lažnih, kakve bi Blitz s ponosom stavio na omot DVD-a. Nema ni bijesnih ispada Denisa Kuljiša o ruralnoj kinematografiji pretencioznih usporenih kadrova. Muk i tišina. Nikša Sviličić ima film. I svi šute.

Možda zato što je Nikša Sviličić šef Hrvatskog audiovizualnog centra i u rukama ima najmoćniju ustanovu za financiranje filma u Hrvatskoj? Možda zato što je ovaj slučaj granični oblik sukoba interesa kojeg samo tri minute dijeli od toga da se njime bave institucije koje rade svoj posao? Moguće, no na papiru “Vjerujem u anđele” zapravo je pravno čist. Snimljen je prije nego je nepoznati informatičar zasjeo na funkciju šefa HAVC-a, u ljeto 2008. kada još nitko nije znao što je to recesija i kada su se Dolores Lambaša i Frano Lasić još uvijek voljeli. Nažalost, vrlo malo vremena kasnije, Lambaša je našla, mmmmm... još starijeg komada, a Sviličićev film započeo je popom koji svome neukom stadu drži nedjeljnu prodiku o zlu marketinga i konzumerizma. Zanimljiv izbor teme za nedjeljnu propovijed, uzme li se u obzir da je autor scenarija specijalist i za to, te da je film njegova vizija Mediterana, mora, sunca i soli, mora, soli i sunca. Jel je? Je. Vizija je to malog Perice koji je kao deran gledao “Naše malo misto”, pa je mislio da će, ako u filmu te tri riči ponovi deset puta i njegov film postati to isto.

Neće, ali nije da se nije trudio. “Vjerujem u anđele” ima sve što je potrebno da postane hrvatski “Mediterraneo”. Ima redikula koji je dobroćudan, ima sisatu ženu čiji fetiš na uniforme nikad nije objašnjen, ima Aljošu Vučkovića koji lomi jezik sa splitskim akcentom i lipu, puno lipu Dolores u potrazi za muškadinom kojem će uvaliti svoje još nerođeno dite. Ali ovo niste pročitali. To će Nikša tek na kraju objasniti, jer do tada, tajanstvena Dolores zamutit će paru u mudantama svim galebovima u mistu, a ovi, bidni, poklonit će joj ribu da je osvoje, jer tako se valjda na otocima snube divojke. Poklonite im ribu, pa vam ona da. Da joj utrpate. Ali bez ribe ništa. Jel je? Je. Dakle Dolores, lipo uslikana na šetnici otoka, svako malo redateljskim genijem biva umontirana u zalazak sunca, zvuk prebiranja po gitari, more, cvrčke i masline, prihvatit će ribu samo od Vedrana Mlikote, finog poštara koji svima u mistu otvara pisma i kao anđeo čuvar svih baba tračara, vodi evidenciju o istima. Čak momak ima i arhiv, po imenima i slikama, a posebno mu je milo ljudima koji dobiju rak baciti u smeće liječničke nalaze. Jer što bi oni sad znali da umiru, kad im je i ovako lipo?

Sviličićeva bolesna apoteoza tračanju, laganju, čitanju tuđe pošte, uplitanju u sudbine drugih, zbog čega su generacije mladih pobjegle vrišteći iz dalmatinskih zabiti, na samome je kraju zakucana u poprilično zastrašujuć monolog. “Istina. Što je to istina?”, pita se autor scenarija kroz usta svog filozofski raspoloženog junaka, i odgovara, “Samo bi poremetila mir”. Da bi stvar bila još mračnija, i sama natruha religioznih motiva, provedena kroz naslov, Lambašinu opsesiju sakupljanja kičastih figurica anđela, vodi film u moralno dvojbene kategorije, u kojima je primitivni mentalitet šarmantan i simpatičan, jer eto, lipo je to sve uz more, sunce i sol. Činjenica da Lambaša manipulacijom pismima zapravo čini istu stvar poštaru koji manipulira cijelim selom, ne amnestira Sviličića od odgovornosti. On je crno srce Dalmacije zamotao u jeftin celofan turističke razglednice, naselio ga potamnjelom glumačkom kremom serije “Jel' me netko tražio?” i još dodao iritantni tematski song Olivera Dragojevića kako bi sve bilo probavljivije. Ali, nažalost, ne pomaže, ovo je nazadan i amaterski sklepan film. Jel' je? Je. Jel' stvarno? Je!

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Nikša Sviličić - novi direktor HAVC-a
Nikša Sviličić tvrdi da nije dio ni jednog filmskog klana!

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici