Narednik James - Kathryn Bigelow

05.11.2009. Print | Pošalji link

Jedan od najstarijih, k tome i najistrošenijih filmskih klišeja, svakako je demontiranje eksplozivnih naprava.

Vječita dvojba, da li prerezati crvenu ili plavu žicu, i napetost koju ta odluka implicira, jer kriva žica znači eksploziju i smrt, toliko je korištena da je od situacije suspensa na kraju ostao tek ravnodušni smijeh. A ravnodušnost, pa i ničim izazvana komika, ne bi trebali stanovati na toj adresi. “Narednik James”, kako je u nas preveden “The Hurt Locker”, upravo je u cijelosti sazdan od takvih situacija, iako nisu u pitanju uvijek baš te nesretne žice. Drugi put su to automobili prepuni eksploziva ili još gore, ljudi-bombe koji to nužno nisu htjeli postati. Na odredu specijalaca koje prati Kathryn Bigelow u svom posljednjem filmu, jest da tu prijetnju deaktivira i to u neprijateljskom okruženju.

Snimljen prema scenariju novinara Marka Boala, koji je izbliza pratio akcije američkih vojnika u Iraku, film se fokusira na nekolicinu razminiravatelja koje nakon tragičnog incidenta zapovjedno preuzima upravo imenovani James. Za razliku od prethodnih, ali i sadašnjih kolega, narednik James simbol je nepromišljene naglosti i naglašenog mačističkog poziranja. Bigelow, međutim, od svog junaka ne čini jeftinu redneck figuru željnu dokazivanja u čoporu, nego ga u maniri karakterne studije oslikava kao živu osobu kojoj je mentalitet jurišnika tek paravan za strah. Ni prvi ni posljednji put da su junaci pod stresom, kao i da su nerazborite akcijske figure zapravo tek ljudi koji se od ugroze brane na svoj način, no Bigelow je, sukladno svom statusu prave “muške” redateljice među ženama, stvar sebi dodatno otežala. Naravno, namjerno.

Scenarističko okružje u kojemu se događa “Narednik James” iznimno je netipično i definitvno nije očekivana ratna pucačina. U vremenu u kojemu američki filmovi imaju jasno određene strane, a potom i sebe određuju na jednu od suprotstavljenih političkih ideologija, bilo staru objašnjavalačku koja odgovara na pitanje “zašto se borimo” ili onu liberalnu koja govori kako Amerika u Iraku uopće ne bi trebala biti, Bigelow, posve osvježavajuće, odbija biti pripadnicom bilo kojeg tabora. Njeni momci, što je već tematski interes cijele njene karijere, jednostavno su ljudi pod stresom i opasnošću, netko tko važnim odlukama mora preživjeti i završiti svoj posao. Nema romansiranja, prilagođavanja niti karikiranja strana, zapravo, strane kao takve, u smislu narativnog odnosa protagonist-antagonist, ne postoje.

Iako je film naišao na raznorodna tumačenja, nedostatak negativca, ili više njih, jedan je od jasnije postavljenih motiva u “Naredniku Jamesu”. Okolina u kojoj razminiravatelji rade jest lokalno stanovništvo Bagdada, no oni ne egzistiraju kao karakteri nego kao šutljiva pozadina i vrlo često nijemi promatrači. Ponekad i jesu upleteni, primjerice u slučajevima ljudi-bombi, no tada Bigelow otvara mogućnost da to nisu postali svojom voljom. Izuzimanje onoga drugoga iliti druge strane, nije jedini aspekt odricanja od uobičajenog, jer je i klasična fabula odmaknuta od holivudske strukture “tročinke” i svih pripadnih modela gradnje zapleta, kulminacije i raspleta. Potonjeg jednostavno nema i film završava samo šturom vojnom informacijom kako je glavnome liku ostalo još 365 dana do sljedeće rotacije.

Prije toga, taj asketski, i posve dokumentarni pristup, dao je mjesta karakterizaciji, pri kojoj su svi likovi vrlo prepoznatljivi, iako je glavni onaj od kojega sve kreće i koji se pojavljuje u gotovo svakome kadru. Njegove internalizirane patnje, duboko prikrivene hrabrošću, Bigelow križa odnosom s udaljenom obitelji, s kojom je junak sve udaljeniji. Objašnjavajući sinu kako će kad naraste prestati voljeti sve stvari koje sada voli, narednik James locira strahote ratovanja kao zlo koje otupljuje, odnosno kao drogu osobnog izbora. Bez velikih riječi, pompoznih scena i sličnih uzvišenih misli, a sve uz mnoštvo kadrova snimljenih kamerom iz ruke, Kathryn Bigelow sastavila je zaista jedan od najnetipičnijih ratnih filmova. Međutim, ne radi se o zabavi za svakoga, nego o nečemu što je bitno suptilnije i posve očišćeno od žanrovskih obrazaca, a traži i upravo takvog gledatelja. Možda će ga i naći.

Željko Luketić 

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici