Doušnik - Steven Soderbergh

24.11.2009. Print | Pošalji link

Još od polovice prošlog stoljeća, kada je korporacija odvjetničkim manevrima dobila status žive osobe koju je moguće uvrijediti, ova poslovno-organizacijska struktura ne prestaje intrigirati filmaše.

Monolitni ustroj okrenut prema jednom jedinom imperativu – zgrtanju novca – središnji je i zvjezdani protagonist neoliberalnog mišljenja. Sada već kultni dokumentarac Marka Achbara i Jennifer Abbott “The Corporation” iz 2003. godine, uz pomoć pametnih glava kakva je nesumnjivo ona Noama Chomskog, ovu formaciju i psihološki raščlanjuje, uspoređujući je na kraju s patološkim stanjima svijesti. Točku po točku, simptom po simptom, dobiva se korporativna struktura ličnosti posve identična odlikama psihopata. S drugim stanjem, sukladnim ali ipak drugačijim, isto čini Steven Soderbergh u svom posljednjem filmu “The Informant”, gdje povijesti bolesti dodaje još jednu suspektnu dijagnozu - bipolarni poremećaj.

“The Informant”, ili “Doušnik”, kako je u nas preveden, prati stvarni slučaj korporativnog zviždača koji je sredinom devedesetih, u razdoblju od nekoliko godina, razotkrio jednu od najvećih afera namještanja cijena. Soderberghovi, ali i stvarni menadžeri, mogli su tako bezbrižno glumiti čuđenje kad, primjerice, kukuruz poskupi, i usput u egzotičnim zemljama otvarati račune na koje bi sjedali obilni iznosi novca. Zviždač je u ovome slučaju bio najmanje sumnjiva osoba, zarađivao je sjajno i vodio uređen poslovni život u kojemu su se izmjenjivali uredski sastanci i obiteljska idila. Međutim, njegovo osobno bipolarno stanje, dovelo ga je u procijep između stvarnosti i mašte, pa je u svojem zahtjevnom radnom vremenu krcatom sastančenjima došao na, barem je on tako mislio, izvrsnu ideju: napredovat će u tvrtci tako da policiji i državnim službama cinka sve o nelegalnim radnjama, njegovi nadređeni će pasti, a on će na posljednji kat svoje korporacije zasjesti sam.
 
Vidjevši da je njihov zviždač lud koliko i iskren, FBI prihvaća plan i tako nastaje jedna od najvećih afera u korporativnoj povijesti. Matt Damon kao doušnik snima stotine sati audio i video materijala i slučaj na koncu zaista završi konkretnim sudskim presudama. Soderbergh, međutim, nema na umu tek puko ispunjenje pravde. Locirajući svog junaka kao bipolarnu osobu, on možda i više od običnog zapleta i raspleta želi taj poremećaj prikazati kao korporaciji urođen. Naime, Damon kao cinkaroš sve je samo ne suptilan, brblja gdje stigne i oprema za snimanje mu usred sastanaka zna otkazati, što stvara komični moment oko kojega se recepcija “Doušnika” podijelila. Iako film teži biti crna komedija, možda i previše, u čemu najviše odmaže glazba koja podsjeća na dječje animirane filmove, on to na koncu ne uspijeva zbog prilično konfuznog iznošenja samog slučaja. Damon je patološki lažac, i svakom daljnjom minutom njegovim se priznanjima fabula usložnjava, pa na kraju više nije jasno što je sve u cijeloj priči istina, a što laž. Ovo, naravno, može biti i Soderberghova nakana – generiranjem neistine na neistinu oslikati okruženje u kojemu su takve stvari nebitne, jer samo je novac ono što se računa.

Sporan dio su i Damonovi interni tokovi svijesti: najprije duhoviti u svom kontrastu, jer on za vrijeme ozbiljnih analiza postotaka i profita maštari o sasvim drugim stvarima, a kasnije zamorni, jer su dvostruki mentalni svijet svog junaka već oslikali. Općom konfuzijom redatelj ipak uspijeva naglasiti nesposobnost svih upletenih, od države do korporacije, što je za ideju “Doušnika” sasvim dovoljno. Mjestimice zaista inspirativan, kao kada za okupljanje “ljudi u odijelima” kaže da “to nije sastanak, nego poprište zločina”, drugdje pak nedovršen, kao u grubo ocrtanom odnosu junaka sa svojom ženom, “Doušnik” neće u Soderberghovoj filmografiji ostati zabilježen kao “Erin Brockovich”, ali ga neće ni kompromitirati. Baš suprotno.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici