Prije nego zaboravim - Jacques Nolot

02.12.2009. Print | Pošalji link

Jedno od čestih pitanja, kojemu doista nedostaje adekvatan pop-kulturni odgovor, jest kako i gdje završavaju kurve.

Svjetla pozornice, ili reflektori kamera, u njih su najčešće upereni dok traju dani dobrih provoda, zabave i bezbrižnosti, no većinom, osim ako nije riječ o kakvom moralizatorskom usudu koji završava smrću, ne znamo kamo idu dalje. Upravo na suprotnoj strani od sudbe koju bi im predvidio kakav prijeki sud klera, koji bi ih rado vidio kako plamte u ognju iskupljujući grijehe, jest i treći nastavak neformalne sage francuskog glumca Jacquesa Nolota. "Prije nego zaboravim" je filmski doprinos obilježavanju Međunarodnog dana borbe protiv AIDS-a, ali i gotovo osobni uvid Nolota u onu pragmatičnu stranu života, u vremenu u kojem prostitutke nisu više ni mlade, ni zdrave. Glavni junak ovog nimalo optimističnog filma za sebe čak kaže i da je semantička kurva, čisto značenje pojma koje uključuje osobu bez mjesta, bez korijena i bez intimnih veza.

Ako netko od "Prije nego zaboravim" očekuje nepodnošljivu lakoću kojom queer kinematografija zna puniti svoje redove bezbrižnim pričicama o ljepuškastim tinejdžerima, pokucat će ovdje na kriva vrata. Ipak, iako "semantička kurva" ne obećava sreću i blagostanje, Nolotov postav sve je samo ne pesimističan. Govoriti o humoru bilo bi možda neumjesno, no izvjesna opuštenost u "događanju" vidljivo je prisutna. Naslovni lik ostarjeli je žigolo, koji je uz to posve sam i jedva se fizički nosi sa svojim statusom HIV-pozitivne osobe. Mučnine, povraćanja, ponegdje i problemi s vidom, dio su njegove dnevne rutine koja je ispunjena suočavanjem sa samoćom, kao bremenom koje je jače i od same bolesti. Ono što je velik odmak od prijašnjih naslova slične tematike, ali i samosažaljivih filmova kakav je svojedobno bio "Boys In The Band" Williama Friedkina, jest da nitko ne osuđuje niti prezire samog sebe zbog onoga što jest, ili zbog stanja u kojemu se našao. U centru priče najprije su otuđenost i hladnoća starenja, a i status je bivše muške prostitutke tretiran jednako kao bolest - dakle, kao nešto što je životna činjenica.

Klinički najbliži film ovome jest "Blue" Dereka Jarmana, koji je stvar s nestankom života i progresijom raspadanja tijela doveo do ekstrema, ukidajući posve kadar i zamjenjujući ga nepomičnom plavom bojom u 90-minutnom trajanju. Nolot nije tako radikalan redatelj, pa je svoju posvetu simbolici smjestio samo na početak - u nekoliko minuta postavlja crni krug na bijelu podlogu, u rakursu u kojem se crnilo gledatelju približava. Prihvaćajući ga u svojoj svakodnevnosti, Nolotovi junaci, i on sam u naslovnoj ulozi, možda nestaju i propadaju, ali i dalje žele beskompromisno živjeti, tom crnilu usprkos. Oni i dalje traže seks u svakoj prilici, čak i ako im se tjelesna aparatura pokazuje neupotrebljivom; oni ga, kako kaže Nolot, sublimiraju. Za kolege koji odlaze, umiru i nestaju, tek se notira da ih više nema, a za neke slavne smrti, poput Pasolinijeve u navodnom naručju mladog ljubavnika-ubojice, čak se drži da je "dobar način za umrijeti".

Da ipak treba nastaviti, kako bilo, Nolot potvrđuje preko svog lika koji konačno prihvaća uzeti trodijelnu terapiju protiv HIV-a, iako je nuspojava ćelavost, što ga, narcisoidnog kakav jest, više brine nego da mu, primjerice, otkažu bubrezi. Posljednja scena također je jedno od dopisivanja tezi da uvijek valja nastaviti živjeti, no ovom prilikom bolje je ne spomenuti što se u njoj vidi. Jacques Nolot i njegov "Prije nego zaboravim" možda jest svojevrsni budući nekrolog, ali takav da se oko njega ne kuka i nariče, nego se, jednostavno, živi. I naravno, daleko uvjerljiviji od onoga što sintagma "Queer Cinema" danas nudi.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici