Dobrodošli u zemlju zombija - Ruben Fleischer

28.11.2009. Print | Pošalji link

Uživajte u malim stvarima, budite u formi, uvijek vežite pojas i klonite se javnih WC-a.

Ovo je sažetak ukupno trideset i jednog pravila Rubena Fleischera za preživljavanje u slučaju masovne zaraze, koja bi, ukoliko to već ne učini kravlje ludilo ili svinjska gripa, ljude mogla pretvoriti u zombije. Živi mrtvaci iz prapovijesti žanra, ustanovljeno je još u “28 dana kasnije” Dannyja Boylea, više nisu tromi i šepavi, nego trče u zagrljaj žrtvi koju će inficirati nekim nepoznatim virusom i od nje učiniti slinavu, raspadajuću fizionomiju. Takve mrtvace i u Fleischerovom je “Zombielandu” moguće dotući direktnim metkom u glavu, ili dekapitacijom ukoliko ste baš maštoviti, no inzistirat će se pritom da spodobe budu postmoderno smiješne i hibridno spojene s još nekolicinom žanrova. Kao da je horror sam po sebi nedovoljan.

“Noć glupih mrtvaca” Edgara Wrighta postavila je novi arhetip sprdnje s glavnim motivom i uspjela, dok Fleischerov “Zombieland” traži još jedan oslonac više i u svoj postav umeće ne samo horror i komediju, nego i film ceste i tinejdžersku romansu. Klinci kojima hormoni divljaju već su preuzeli vampire kao idealnu pozadinu za svoju neshvaćenost i mitologiziranje ljubavi, pa je red valjda i od školskog štrebera učiniti junaka i nekako mu omogućiti da se domogne divlje i “cool” cure koja bi mu u gimnaziji bila nedostupna. Ali svijet je sada prazan, ljudi koji nisu zaraženi je malo, i u akciji se poznaju junaci, ma koliko zbunjeni bili. Nema zapravo ništa loše u sparivanju klišeja u izvanrednoj situaciji, kakva je nesumnjivo ona prikazana u “Zombielandu”, no dojam je kako su najveći stradalnici ovog filma najprije horror, a potom i siroti, malobrojni zombiji.

Podijeljen u klasična tri čina, Fleisherov film kreće u dobrom, visokom startu. Brzo pozicionira situaciju i još brže uspostavlja osnovni model protagonista kojima se koristi, od ubrzanih, krvoločnih mrtvaca, pa do klinca-naratora koji simpatičnim objašnjenima ironizira sebe i okolinu. Susrevši Woodyja Harrelsona, poseljačenu, ali i učinkovitiju suprotnost, stvara se buddy-buddy tim koji putuje kroz zemlju zaraženih. Napada zombija nije puno, no vrlo dobro su režirani i poprilično eksplicitni, što funkcionira, ali nažalost ne na duže staze. Problemi počinju u drugome činu, kada je situacija opasnosti sve manje i kada se timu pridružuju tinejdžerice. Ionako nedefiniran spoj žanrova dobiva još jedan uteg koji usporava cijeli središnji dio filma, odmah je poznato gdje se kreće i gdje se želi stići. Klinac će dobiti djevojku, Woody će pojesti zadnju čokoladicu na zemlji, što najviše i želi, a opasnost zaraze ostat će u drugome planu. Čak su i zombiji pristojniji u tome dijelu, napadaju manje, a gledatelju se nude reminiscencije likova na to kako je nekoć bilo lijepo na zemlji. Woody je volio svog psa, štreber je imao roditelje, a curke su se bolje zabavljale. Zaista ništa drugačije, ili bolje, od najprosječnije teen-drame.

Stvar u jednome dijelu spašava opet sjajni Bill Murray, nudeći porciju apsurda kojeg “Zombieland” nikako da snažnije prigrli. Murray glumi upravo samog sebe, lika koji živi sam u velikoj kući, gleda “Istjerivače duhova” i šminka se kao zombi, tek da bi se uklopio. Prekratka epizoda majstora pametnog humora ostaje tek dio koji će se najviše prepričavati, jer Fleischer sprintom kreće u završni akt i obračun zombija u zabavnom parku. Dramatski vrhunac trebao bi biti zombi-klaun, jer to su dvije najveće fobije glavnog lika spojene u jednu, no i on se vrlo brzo ukloni i prije nego je zastrašio, ili što je ovome filmu važnije, nasmijao. Strah koji postaje smijeh nije nova stvar u ovom žilavom žanru, ali izostaje bilo kakav ozbiljniji zaokret u eksploataciji motiva, ili možda njihovo korištenje da bi se reklo ili komentiralo nešto sasvim drugo.

Zahvaljujući trajanju ispod 90 minuta, “Zombieland” je daleko od toga da je naporan i dosadan, ali čini se da si je sama ekipa letvicu postavila dosta nisko, uopće ne želeći pokušati nešto više. Zabavan koliko i nepretenciozan, Fleischerov film ima svojih svijetlih minuta, ali je posve zaboravljiv. U vremenu u kojemu je “Sumrak” hit, i to je barem nekakvo dostignuće.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici