Selo jednog čovjeka - Simon El Habre

08.01.2010. Print | Pošalji link

«Možda bih se i oženio, da sam imao WC», kaže se u jednoj od rijetkih razgovornih i skupnih scena filma «Selo jednog čovjeka», pri čemu dvojica prijatelja razgovaraju o samoći i usamljenosti, i, još više, o propuštenim životnim prilikama.

Prostor za nuždu odnosi se na onaj napredan i kućni WC, jer u libanonskom planinskom selu Ain al-Halazoun još uvijek se za takvo što trči u posjet dvorišnoj jami. Bila bi velika neprilika da se mlada nevjesta usred zime prehladi obavljajući ono što mora, iako ni pitanje intime ovdje nije za odbaciti. Tako je Semaan El Habre, pribrojivši tu i činjenicu da se prava ljubav događa samo jednom, a onda netragom nestane u drugi grad u naručju drugoga, ostao sâm. Međutim, i selo u kojem živi je napušteno, kao sporadična žrtva ratnih zbivanja na tome području, a nitko tko ga posjećuje ne zadržava se predugo.

Dokumentarist Simon El Habre, inače nećak svog glavnog lika, iz prve je ruke i kamerom pratio život koji se odupire nestanku, ali koji se, onom primordijalnom ljudskom potrebom da se zaboravi, oprosti i ne odustane, zapravo događa i dalje. I ne samo to, jer ljudima je, ističe se to u «Selu jednog čovjeka», prirođena i izvjesna tvrdoglavost, pa ponekad, svim neprilikama unatoč, ne žele napustiti mjesta iz kojih vuku svoje korijene. Naoko tužna i melankolična priča o svakodnevnici jednog čovjeka u napuštenom kraju, u režiji je debitanta El Habrea detaljna do sâmog pojma kontemplativnosti, ali ne u smislu dinamičnih dnevnih situacija, nego upravo suprotno, atmosferski se upijajući u čvrstu statiku krajolika.

Kadrovi u kojima se ništa ne miče, nego tek na praznoj cesti možda protrči konj, tretirani su kao prirodna zadatost, u koju se ovaj osamljenik savršeno uklopio. Iz pozicije gradskog života, ali i sadržajno, velikog broja dokumentaraca koji insistiraju na brzoj montaži i prikupljanju fakata i senzacija, «Selo jednog čovjeka» odupire se trendovima, svojevrsnom meditacijom u kojoj je glavni događaj hranjenje i timarenje životinja, te nenametljiv razgovor dvojice El Habrea - jednog ispred, a drugog iza kamere. Oni nisu napušteni, niti u kakvome izgnanstvu bježe od nečega, nego svojim izborom žele upravo tako i nikako drukčije. Semaan će reći: «Ja sam svoj ultimativni šef, određujem kad je vrijeme za odmor i kad je vrijeme za rad», i to je, u napuštenoj pustoši nekad živahnog sela, uvjerljiv razlog.

Jedan sasvim drugi trenutak diskretno je prometnut kroz prirodu, reminiscencije i životinje koje gotovo da imaju vlastiti karakter. Negdje pri kraju filma, ustvrdit će se kako u selo ipak dolazi sve više ljudi, pa, iako ne ostaju, na neki mu se način vraćaju. Upravo taj povratak u ratom uništene prošlosti, ali bez direktnog spominjanja sukoba kao razloga, jer se ta tema čak namjerno izbjegava, «Selo jednog čovjeka» pokazuje kako je, rekli bi to političari, suživot, a i kasniji život, ipak moguć. Daljnje što se može vidjeti iz El Habreovog filma se ne izriče, ali se podrazumijeva: taj se spori i oprezni proces vraćanja događa sve dok se u njega ne upliću oni koji su do svega i doveli. Možda je Libanon kao lokacija udaljen, ali ljudi su, kao i zaboravljena mjesta, zapravo, univerzalni. A nije da takvih nemamo i ovdje, u Hrvatskoj.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici