Sveti Georgije ubiva aždahu - Srđan Dragojević

15.01.2010. Print | Pošalji link

Sasvim netipično za filmaše s ovih trusnih balkanskih područja, Srđan Dragojević otvoreno je za svoj posljednji film kazao kako je mogao biti i bolji.

Srpski kritičari također ga nisu štedjeli, “kritika je ubila aždahu” pisalo se u susjedstvu, dok su mu dobrodošlicu uskratili i povjesničari, optuživši ga da je snimio povijesnu krivotvorinu. Uzmemo li u obzir kako je film nastao prema već postavljenom kazališnom komadu i priči Dušana Kovačevića, na koje ovakvih ljutih reakcija nije bilo, moglo bi se zaključiti kako je “Sveti Georgije ubiva aždahu” iznimno loš film. Ili je, pak, etiketa “najskuplje srpske produkcije” izazvala više žuči nego što je potrebno. Dragojević doista jest potrošio velik novac, sveukupno 4,5 milijuna eura ili dolara, ovisno o tumačenjima, a nažalost se nije baš potrudio da se sve to u kadru i vidi.
 
Ipak, možda je pretjerano reći za “Aždahu” da je loša. Neuspjela, ili nedovršena, je vjerojatno točniji izraz. Izuzetno velikih apetita, od dramaturških, pa sve do onih da film poprimi i oblik punokrvnog povijesnog spektakla, Dragojevićeva je dvosatna epopeja, koja vodi kroz nekoliko ratova, na kraju tek propuštena prilika. Nekoliko je razloga zbog kojih “Aždaha” već u svojoj prvoj trećini trpi, što se razvojem, ili bolje reći nerazvojem situacija, do konca filma samo još produbljuje. Najvažnija je likovima i povijesnim zbivanjima natrpana fabula, u kojoj je vrlo teško pratiti što je konkretno nečija funkcija i čemu sve to zajedno služi.
 
Na prvi pogled vrlo zanimljiva osnovna premisa, o selu u kojem su invalidima i stradalnicima prethodnih balkanskih ratova suprotstavljeni vojno sposobni muškarci, što stvara napetost u domeni osvajanja žena, nije korištena s dozom humora kakvog bi se od Dragojevića očekivalo. Baš suprotno, taj je motiv tretiran kao još jedan povijesni fakt i bitka u okviru Prvog svjetskog rata, u kojoj zaista sudjeluju invalidi. Onaj dio luckaste osvete vojno sposobnih, kao mjere udaljavanja od žena, potpuno je neiskorišten. Dragojević taj nažalost nekorišten satirični ton, čini se, ipak smatra manje vrijednim od stavova o ukupnom srpskom ratovanju u 20. stoljeću. Otvoreno kaže kako je zemlja bila u mraku, pri čemu se može zaključiti da je time mišljeno i na posljednji rat devedesetih godina, no, također, uvažava i spremnost naroda da ratuje. Dok se spomenutim sukobima Europa bogatila, što je jedan od oslonaca teze filma, najviše se ipak obrušava na “zemlju koja rat dobiva, ali je narod gubi”, pojašnjavajući to kritički dalje u - “naroda je sve manje, a Vlada je sve veća”.

Ovakav stav u Srbiji, naravno, nije dočekan s oduševljenjem, no glavni problem “Aždahe” ipak je manje u političkom, a više u emotivnom dijelu. Kao i u svakoj pravoj povijesnoj zgodi tih razreda veličina, podrazumijevao bi se i melodramatski ili barem dramatski naboj među likovima. Trokut kojeg čine slobodoumna slikarica, vojni zapovjednik i mladi ljepuškasti invalid nažalost nikad ne zaživi, a likovi kao da u prazan prostor izgovaraju velike riječi, bez ikakvog efekta. Nataša Janjić, Lazar Ristovski i Milutin Milošević trojac su samo na papiru, a prave strasti u “Aždahi”, koja na sličan način doživljava i druge likove, zaista nema. Razočaranje su i masovne scene s bojišta, u kojima je utrošeni milijunski budžet mogao pokazati raskoš. No, ni to se nije dogodilo, jer se vrlo čudnom montažom iz svega izuzela akcija, da bi zadnji čavao u “Aždahin” kovčeg zabila pretjerana upotreba ‘slow-motiona’. Dragojević u svim bitnim sekvencama borbi usporava, što je vjerojatno trebala biti stilizacija i poetika, ali je na kraju nalikovalo na skrivanje pravog brojčanog stanja na terenu.

Nakon svega ovog, netko će se možda zapitati što je onda dobro u “Aždahi”. Osim naturalističkih epizoda i kratkih skica koje se znaju dogoditi izvan tijeka glavne radnje, Dragojević se i dalje pojedinim rješenjima dokazuje kao talentiran redatelj. No, u ovom konkretnom slučaju nije dogurao dalje od prosječne TV drame koja ne skriva svoj brbljavi, kazališni uzor. Kao što je već i spomenuto u medijima, ukoliko “Sveti Georgije” postoji u formatu višedijelne televizijske serije, bit će tamo zasigurno bolje prihvaćen. A vjerojatno i jasniji.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Srđan Dragojević: 'Sveti Georgije ubiva aždahu' nije srpski herojski film!
'Sveti Georgije ubiva aždahu' - film od 4 milijuna eura
'Kao da je bilo nekad' - dokumentarac o Ekatarini Velikoj
'Kao da je bilo nekad' na Zagreb film festivalu
Srđan Dragojević

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici