Pjevajte nešto ljubavno

22.09.2007. Print | Pošalji link

Ako je ova zemlja tek 2007. godine uspjela izbaciti “prvi hrvatski rock’n’roll film”, onda sa tom i takvom kinematografijom nešto gadno ne štima.

Recentno uljuljkana u medijska tepanja o procvatu i senzacionalnom uspjehu, pa i neukusna laskanja o “najjačoj regionalnoj filmskoj sili”, ovdašnja scena kročila je u opasnu samodovoljnost koja će joj se, po samoj logici stvari, kad tad odbiti o glavu. Jedna takva procjena, sagrađena na klimavim nasadima napumpanih hvalospjeva, jest i čestitanje Goranu Kulenoviću na posvemašnjoj hrabrosti da konačno snimi populistički, komercijalni film, onako bez prenemaganja, za narod. Kao da je Društvo hrvatskih filmskih redatelja načičkano ozbiljnim imenima i lokalnim verzijama Bergmana i Viscontija, pa nam sad, eto, nakon svih komornih klasika, konačno treba i jedan majstor za privlačenje publike. Izbačene su i seriozne brojke: spominje se neki minimum od 7 tisuća duša, na kojemu će “Pjevajte nešto ljubavno” krenuti u svoj već odsanjani orgazam s količinom prodanih ulaznica.

Da redatelji i analitičari izlaze s procjenama posjeta, dobar je znak kako je Hrvatsku možda napustio trend autističnog divljenja bardovima dvojbenog talenta. Goran Kulenović ipak je mlađa generacija kojoj treba puno snage da se izbori za svoj komad jeftinog šunda i kad je to već uspjela na televiziji, snimajući šablonski sitcom “Bitange i princeze”, očekivalo bi se uzimanje još veće mjere slobode u dugometražnom filmu, jer tu prilike, kad se namire sva zaslužna redateljska imena, i nisu baš česte. Ali “Pjevajte nešto ljubavno” odlučuje se ne izmještati iz udobnih jasli brbljavih televizijskih situacija, tromog kadriranja i gubljenja u tome što je uopće i za koga je snimljen. Zaista, tko bi trebao gledati “prvi hrvatski rock’n’roll film” u kojemu je najmanje rock’n’rolla, ne samo kao zvuka nego kao i životnog stava i stila, ili film koji je navodno komedija o teškoćama benda koji pokušava snimiti prvi album, a zapravo s komedijom nema veze?

Prva i najlakša obrana ovog filma glasila bi: apsolutno je pravo Gorana Kulenovića da snimi loš film i potpuno se izgubi u tome što on jest, jer to privlači publiku naviklu na šund i neukus kakve servira hiperprodukcija sapunica i sitcoma. Ipak, stvari su malo složenije. Za nastanak plitke komedije koja će podilaziti masama treba znati štošta, od toga tko će je gledati pa do toga tko će sve to izvesti. “Pjevajte nešto ljubavno” preozbiljan je film za dječju publiku, odnosno prenaivan za onu odrasliju. Komedija o rock bendu je tek naznačena u uvodu; u nastavku slijedi pohaban romantični stereotip, a potom i nešto šeprtljavog pucanja i potjere. Na kraju saznamo da je bend ipak snimio album, Aleksandar Dragaš, ničim izazvan, sve objasni o "masteriranju" i "postprodukciji", što opet nema veze sa svadbom koja izjeda najveću minutažu. Najvažnija stvar, ona koja kaže da će i loša komedija uz dobrog komičara ipak isplivati, maestralno je promašena. Po ponašanju likova i glavnim motivima scenarija čovjek bi pomislio da je riječ o mladome bendu koji grize za uspjehom, no glumački casting napravljen je tako da svi protagonisti izgledaju kao da su odavno završili faks i nalaze se u ranim tridesetima prije nego ranim dvadesetima. Stariji nego što bi trebali biti, tek sa frizurama koje vrište kako im je Družba Pere Kvržice uzor, Kulenovićevi junaci izgovaraju i čudan hibrid ispeglanog književnog jezika i slenga – nikad neće reći “muzika” ili “mjuza”, nego uvijek akademski “glazba”, ne sviraju u “garaži” nego u “vježbaoni”, a ni “prispodobe” im nisu strane.

Tako ne govore klinci željni rock’n’rolla, nego fina gospoda iz odvjetničkih ureda koji vikendom imaju svoje bendove. Cijela tlapnja o jadu scene postaje tako posve neuvjerljiva i vremenski loše pozicionirana: sve se događa u današnje vrijeme, no oni slušaju novi val i ploče, što idejno pripada daleko ranije u povijest. Žele potom snimiti skupi "demo", iako se danas takve snimke rade suvislo i na kućnim računalima. Cijeli niz grešaka, te postarijih glumaca koji kao da u nekom jutarnjem programu glumataju za mališane, nalazi se tu jer se “Pjevajte nešto ljubavno” radilo po starom domaćem principu: frendovi sve rade, za frendove, od frendova. Zato i mogu proći grozomorne provale poput “imaš okus kao tapir” ili “moja ljepota dolazi iznutra”. Iznenađuje li koga da nakon toga slijedi obavezan prdež i da je to ono što se naziva urbani zagrebački humor? Uz takvu pršteću duhovitost bolji je izbor Pervanova "Večernja škola", primitivna zabava koja desetljećima reciklira iste fore. Osim što se ne pretvaraju da su nešto drugo, štoseve s "tapirima" prožvakali su i ispljunuli još početkom devedesetih.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici