Panov labirint - El Laberinto del Fauno

10.10.2007. Print | Pošalji link

Posljednja izgovorena rečenica u “Panovom labirintu” nije samo zgodan i upečatljiv kraj, nego možda i dalekosežnije uputstvo za širu primjenu.

“Ostavila je male znakove svog postojanja, a oni koji znaju gdje treba gledati, lako će ih naći”, kaže se u post festumu recentno najneobičnijeg hibrida ratne drame i fantasy žanra. Redatelj Guillermo del Toro, Meksikanac proslavljen sada već prepoznatljivim rukopisom “Cronosa”, “Mimica” i “Hellboya” učinio je isto – neke je znakove iz svog privatnog života shvatio vrlo ozbiljno. Radivši godinama po principu da nasumične ideje zapisuje u bilježnicu koju stalno nosi sa sobom, od čega kasnije nastaju njegovi filmovi, tako je i papirnatu bazu črčki za “Panov labirint” svojedobno izgubio vozeći se u taksiju. Misleći da je stvar propala i da ovog filma nikad neće biti, iznenadio se kada je vozač nakon nekog vremena našao njega, jer on sam od potrage za bilježnicom je odustao. Taksist je listajući zapise pomislio kako se tu krije nešto važno, a del Toro je nenadani rasplet “izgubljenog” u “nađeno” doživio kao poruku da “Labirint” ipak mora biti snimljen.

Nije zato ni iznenađujuće da je “Panov labirint” imao spor i netipičan uspon do sučeljavanja s publikom. Izvačila su ga priznanja i nagrade, pa čak i Oscari, jer njegova dualnost u različitim žanrovskim obrascima nipošto ne odgovara komercijalnim instant pravilima. Treba li na koncu odlučiti što je, preteže ipak ratna drama smještena u frankističku Španjolsku s elementarnim dodacima fantastike, te na još jednoj razini, bajka za odrasle koju djeca, zbog nekolicine prizora, ipak ne bi trebala gledati. Iako u prethodnome posve osobit, određen stupanj anglifikacije “Labirint” je morao istrpjeti, jer Pan iz naslova nije Pan nego mitski šumski duh Faun, koji je prvome tek sličan, kao što je sličan i Satiru, također spoju polu-čovjeka i polu-koze. Del Torov Faun drukčiji je jer seksualne reference zatomljava do minimalnog privida, ali ipak odrađuje svoju ulogu zrelog vodiča kroz onostrano, što je glavnoj junakinji jedini mogući bijeg od zemaljskih užasa i rata. Spoj ili rez između ta dva svijeta, jednog u kojem nimalo slučajno caruju fašizam i testosteron, dok u drugome čudesna bića pomažu krhkoj djevojčici na pragu zrelosti, Del Toro mjestimice spaja vrlo grubo, ali što film dalje odmiče, ti žanrovski portali postaju sve prohodniji, pa je dojam kako je redatelj tu progresiju od silovitijih rezova pa sve do pretapanja stilski baš i kanio izvesti.

U te portale koji se otvaraju, a koji su utkani i u samu fabulu priče, jer djevojčica da bi pobjegla od rata mora ispuniti tri zadatka kojima dokazuje neiskvarenost svoje duše, “Panov labirint” osim osnovne alegorije o fašizmu kao krajnjem nedostatku baš te duše, ali i mašte koju djeca u ranoj “nezreloj” dobi imaju, nudi još nekoliko interesantnih čitanja. Jedno je ono koje se proteže na samo mjesto radnje, Španjolsku zahvaćenu građanskim ratom, zlom i ubijanjem, a koja je, što potvrđuje kasniji tijek povijesti, sada postala nešto sasvim drugo, probivši svoj geografski portal u zavidno uređenu državu u kojoj postoji miroljubiv suživot svih opcija, od konzervativno katoličkih pa do krajnje liberalno uređenih ljudskih prava i sloboda. Po Del Toru i njegovom svjetonazoru, zlo i dobro međusobno se nadopunjuju, pa se tako i sam Faun u jednom trenutku kad zahtijeva ljudsku žrtvu čini kao zao lik, iako, pokaže se na kraju, to nije.

Komentar suvremene Španjolske u odnosu na onu staru fašističku povezan je i s tezom samog “Panovog labirinta” kako se pogansko, ezoterijsko i sve ostale religijske strukture nadopunjuju, pa glavna junakinja na kraju doživi susret koji je sličan susretu sa stvoriteljem, iako on u filmu ne nosi takvo ime. I sve to doživi u svojoj najboljoj inkarnaciji, vremenu u kojeg se vratila kao najsretnija. O tom trenutku govore mnoga religijska vjerovanja, a del Toro ga raskošno rasprostire na sve motive, od države koja je morala proći loše dane da bi došla u one sretne, pa do one skroz osobne, sakupljene u liku djevojčice koja je davno, ni neznavši, bila princeza. Na kraju labirinta, prateći svoj unutarnji instinkt, tvrdi Guillermo del Toro, i države i ljudi sasvim simbolički postaju “princeze”.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici