Chuck, sad možete poljubiti Larryja - I Now Pronounce You Chuck and Larry

18.10.2007. Print | Pošalji link

“Što rade tvoja dva tate kad su sami”, pita sudac dijete na saslušanju, “pa rade sve zajedno, baš kao Will & Grace”, odgovori zadovoljno klinac.

Ovaj puta radi se o Chucku i Larryju, dvojici vatrogasaca koji zbog državnih povlastica odluče simulirati gay brak. Birokrati namirišu prijevaru i izvedu ih na sud, odlučni kazniti ih jer takva sve češća praksa, kaže predana odvjetnica, “ismijava 40 godina borbe za prava homoseksualaca”. Budući da je ovo film Adama Sandlera, ne bi trebalo čuditi kako finalni proizvod postiže upravo ono što ne želi – doista postaje reciklirani otpad televizijske serije “Will & Grace”, te doista vrijeđa svakoga tko se borio za bilo kakva prava. Tip humora kakvog je u svojoj karijeri promovirao Sandler načelno bi se dao opisati kao zabava koja ponekad uvrijedi, što je posve kredibilna filmska praksa, no “Chuck, sad možete poljubiti Larryja”, kako je u nas preveden, izrijekom autora nije takav film. Zbunjeni? Nema veze, obrat tek slijedi.

Ne iskoristivši svoje pravo da nekoga dobro izvrijeđa Sandler iz plemenitih poriva, ili točnije, želje za zaradom, odabire snimiti propovjednički korektan film. Njegova dva vatrogasca klasični su hetero momci koji se nađu u izmjenjenoj situaciji, moraju glumiti nešto što nisu i plodno tlo za komediju je načelno pripremljeno. Međutim, dubina do koje ta komedija dopire tek su pučkoškolski vicevi sa sapunom koji, strave li, baš za tuširanja ispadne i dovede neustrašive mužjake u nezavislivu poziciju izlaganja zadnjice. Uz iritantno naglašavanje kako je to ipak hetero travestija, što stoji kao odstupnica iliti sigurna zona, iako primjerice, u filmovima o ubojicama nikad ne postoji dio u kojem se objašnjava da oni zbilja nisu ubojice, ostatak je tek u ofucane gegove sakriveno dociranje s pokroviteljske visine. Sandler u priličan broj minuta dođe do revolucionarne spoznaje kako je riječ “peder” loša, te je više neće izgovarati, a svi njegovi prijatelji pak shvate da je grozno diskriminirati i obvežu se na trajno prihvaćanje gay svijeta, dapače, pristanu čak i pozirati goli u kalendarima kako bi pomogli nalaženje lijeka protiv AIDS-a. Nebulozni scenarij, odrađen kao skribomanska vježba za povezivanje već unaprijed pripremljenih situacija, donese i još jedno iznenađenje na kraju – kompletan zaokret identiteta i ideja, podužu pauzu za nešto što bi bio najsladunjaviji govor o ljudskim pravima ikad, te kolektivnu amneziju likova koji zaborave što su glumili do tada. Najveći je problem i da se gutanje ovakvog spleta očekuje od gledatelja, kao da Richard Chemberlain s čekićem u ruci sam po sebi nije dovoljno zastrašujuć prizor.

Sandlerov film, a zbilja jest njegov, jer se režira prema njegovim uputama te se isto čini i sa svim izmjenama scenarija koje mu padnu na pamet, samo površinski je ljubavna oda zajednici koju ničim izazvani Adam kiti mnoštvom cvijeća i licitarskih srdašca. Uspoređujući ga s prijašnjim komedijama, poput “Big Daddy” i “Waterboy”, razvidna je neopuštenost i neugoda kojom se ta ljubav izjavljuje. Sandler zna da je politička korektnost moderna, ali naprosto se tu ne osjeća ugodno, pa u zaplet ne stavlja gotovo ni jednog važnog lika koji je zaista gay. Jedini koji to jest opasni je crni gorostas, koji onog časa kad učini coming out postaje milo i raznježeno stvorenje, i to ne kao vatrogasac, nego prije kao kabaretski dubler Lize Minelli na alkoholnom dopustu. Hetero likovi u ovoj farsi prvo cijeli film glume da su gay, a zatim u zadnjem obratu ponosno objave da nisu, ali da to nije važno jer se oni bore za pravu stvar, kao da su gay ljudi glupi i nesposobni da to sami učine. No, u vrijeme dok kao jesu bili gay, nisu se odmakli ništa dalje od televizijskih “Will & Grace” stereotipa, koji kažu kako je takav lik prihvatljiv sve dok je u šlapama veselog, feminiziranog i bezopasnog klišeja. Sve izvan toga je velik problem, čak i za licemjernog Sandlera, koji bi bio daleko iskreniji da podrži nečije pravo da mrzi, umjesto da opreznim zagrljajem odobrava pravo manjine da bude prihvaćena. Kad krene o "važnim pitanjima" snimati duhovite komedije, a ne dosadne propovjedi, možda se nešto i promijeni.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici