Kradljivac uspomena - Vicko Ruić

14.11.2007. Print | Pošalji link

Nekoć davno, dok Kinematografi Zagreb još nisu u bescjenje rasprodali rezidentna gradska kina, vrijedilo je pravilo kako za održavanje projekcije blagajna mora prodati minimalno pet ulaznica.

Dosta godina kasnije, očajnička vremena predviđaju i očajničke mjere, pa će tako u Broadway Tkalči operater pokrenuti film čak i za samo jednu osobu. Upravo to recentni je box-office rezultat "Kradljivca uspomena" Vicka Ruića na jednoj večerašnjoj projekciji. Jedna prodana ulaznica, jedna osoba u dvorani i najsvježiji izdanak slavljene hrvatske kinematografije koja je iznenada najbolja u regiji, našli su se sami, oči u oči s zbunjujućim čušpajzom za kojega je na premijeri u Puli tradicionalno darežljiva domaća kritika uspjela ižmikati tek sirotinjsku ocjenu od 1,62. Za ovih 0,62 u dodatku čiste jedinice vjerojatno je zaslužan neki latentni obožavatelj Nade Gaćešić Livaković, moćne sapunske dive iliti muze Vicka Ruića koja se pojavljuje u svakom njegovom filmu. I u svakome sjedi za stolom, pijucka kavu i kaže nešto mudro što se može godinama citirati u trenucima šale i razbibrige.

Ovaj put, Nadi je prostor bio prilično smanjen, pa pamtljivih scenarističkih trbušnih grčeva poput "jutarnja kava bez cigarete je kao žena bez grudi" iz "Nausikaje", ili sirenskog zova "Serafineeee, ruuučak!" iz istoimenog naslova o svjetioničarevom sinu Serafinu, avaj, nije bilo. To međutim nije umanjilo nacionalno-komičarski potencijal "Kradljivca uspomena", bolno promašene storije o hrvatskim tajnim službama i diplomaciji u vrijeme tik pred Ćaćinu smrt. Spomenuto vrijeme, velik je Ruićev problem sa kojim naprosto ne zna što bi, pa flashback kadrove iz povijesti likova slaže poput djeteta koje je otkrilo slučajni matematički niz. Samo u prvih dvadesetak minuta filma, ovaj naslov o unutarnjoj borbi raznih SIS-ova, HIS-ova, SZUP-a, Sedme uprave, veleposlanstava i šaltera za osobne u Petrinjskoj, kreće od 1993. godine, zatim u jazzy ritmu Matije Dedića cupka u 1999., a potom, pokušajte si to pojmiti, redom kadrira 1971., pa opet 1999. pa malo 1994., opet 1999. i sve tako u beskonačan krug kojega ne izvlače ni podnatpisi godina, koje netko kasnije slučajno i izgovori. Iste godine se još i spomenu na radiju za one koji prvi put nisu pročitali, a drugi put čuli, tek toliko da znate iz koje će vas sljedeće godine Ruić montažno-scenarističkom vragolijom prebaciti u neku novu.

Htijući biti kritičan ili možda čak kontroverzan, "Kradljivac uspomena" inzistira na teškim ocjenama koje trpa u dijaloge svojih likova: spočitava ondašnjoj hrvatskoj diplomaciji kako voli odsjesti u najskupljim hotelima, dok samozvane "dobre momke" iz tajnih službi regrutira iz redova ratnika i branitelja, a one "loše" iz gradskog šljama koji šmrče kokain i pripada kriminalnom miljeu. Svi prisluškuju svakoga, prekapaju po tuđim kompjuterima, ili se jednostavno ševe gledajući snimke skrivenih kamera, koje pak snimaju neke treće kamere "unutarnje kontrolirajući" one prve. Problem je međutim što "Kradljivac uspomena" ima previše loše i površno portetiranih likova, pa sve do kraja niste sigurno tko tu koga i tko je zapravo onaj koji pokušava izvesti zavjeru protiv bolesnog Predsjednika. Neki se nadaju "da će ih Crveni nakon izbora prihvatiti", drugi očekuju likvidaciju, a jedini dramaturški potentan trenutak koji Ruić uspijeva sprovesti do kraja jest dramatičan moment objave Tuđmanove smrti. Nedugo nakon toga, slijedi odjavna špica na kojoj odzvanja song "Rajska djevo, kraljice Hrvata" pri čemu postaje jasno kako "Kradljivac uspomena" jest ponosan Hrvat i domoljub, ali nije baš najsretniji svojim tajnim službama koje iza sebe ostavljaju najveći broj mrtvih.

Lik koji se suptilno nameće svojom dobrotom, pri čemu lopatom zakopava Ruićev ideološki stav, jest i epizoda u kojoj Gojka Šuška šeretski odglumi Ivo Gregurević, još netko tko poput Nade običava pohoditi svaki hrvatski film, oplemeniti ga makar digresijom i povući se u svoje odaje do odjavne role. Nabrajati ostatak ekipe hrvatskog glumišta u proračunu od navodnih milijun eura troškova za produkciju u kojoj je vrhunac akcije printanje maila u Outlook Expressu, sasvim je izlišno - valja tek spomenuti da su kruha zaradili gotovo svi i da se nisu ozbiljno namučili, tražilo se tek da loše govore engleski i jednako tako francuski. Pokriva li sve to jedna prodana ulaznica, odnosno 25 kuna, izračunajte sami.

Željko Luketić

 

Pročitajte i ...
Pula: festival bez selekcije
Počelo natjecanje za Zlatnu Arenu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici