Control - Anton Corbijn

21.11.2007. Print | Pošalji link

Sve se vrti oko kontrole, one koje imamo nad sobom i one koju drugi imaju nad nama.

Jedan od najvažnijih trenutaka prvijenca Antona Corbijna s lakoćom iznosi oba dijela tvrdnje: u kadru je Ian Curtis, a oko njega prazna i hladna engleska soba. Desperatan i izgubljen pogled u prazno, dok na vrata kuca njegova žena Deborah. Pita je li tu, iako to zna, i hoće li joj se pridružiti na počinku. Ian namjerno šuti i ne odgovara. Ona razočarano odlazi dalje, a pjevač i tekstopisac skupine Joy Division uzima papir i počinje pisati pjesmu “She’s Lost Control”. Na prvi pogled ovo je ogroman jaz između dvije akcije, kucanje na vrata, vrlo pristojno i ne previše glasno, a opet, nastaje potmulo nasilna pjesma o gubitku kontrole u kojoj raspamećeni ženski vrisak zastrašuje i plaši svog partnera. S druge strane, upravo taj nesrazmjer između zbilje, inspiracije i onoga što završi u umjetničkom djelu, ono je po čemu poznajemo Curtisov nažalost mali opus. Anton Corbijn u toj je jednoj sceni uz minimalan broj kadrova, dijaloga i režiranja uopće, napravio ono što rijetko koji biografski film može – izmjerio je i prikazao put od stvarnosti do pjesničke fikcije i sve to bez da je bio deskriptivan, konkretan ili vulgarno pojašnjavalački raspoložen.

Navedeni prizor nije jedini primjer, nego prije prvi među jednako mišljenima ili još točnije, promišljenima. Corbijn je ne samo među ključnim imenima fotografije, nego i iznimno utjecajan autor video spotova koji su izazvali brojne replike, baš zato jer se od njegovog specifično apstraktnog izraza, do tad neviđenog u pop svijetu, moglo štošta kopirati. Osim asocijativnih zrnatih monokroma za Depeche Mode i predimenzionirane kolorističke anatomije za Nirvanu, možda je najvažniji Corbijnov rad upravo i spot za Joy Division, i to za “Atmosphere”. Od tog rada pa sve do “Control”, Corbijna dijeli ali i povezuje iznimno razumijevanje glazbe i ideja, a ono što je posljednjim uspio, jest ugodno iznenaditi čak i one koji misle da je upravo on najbolja osoba za posao filmskog biografa. Koristeći pisanu povijest Curtisove žene, “Control” se nije držao želje da ugodi svima, onima koji očekuju rock dokumentarac sa svim važnim mjestima karijere, ali ni onima koji bi očekivali blještavu priču tipičnu za taj podžanr. Suprotno od svega, Corbijn se odriče rock glamura i hedonizma, priču centrira samo na Ian Curtisa, a ne na bend, dok pojedine motive iz pisanog predloška proširuje, druge pak, sužava.

Tko god očekivao od “Control” da ga nauči i podsjeti svemu važnom o Joy Division, prilično će se razočarati, jer ovo je film koji funkcionira neovisno od ikakvih rock fakata. Oni su dodani bonus, nešto što priču čini sloj zanimljivijom za znalce, ali su u formatu kojeg Corbijn odabire nebitni. Ian Curtis tek je imenovani nazivnik za neodređen i univerzalan broj duša koje su izmučile bolest, obiteljski problemi i sve veći zahtjevi posla, što je tek matrica u koju se mogu, ali i ne moraju upisati epilepsija, preljub i napor održavanja koncerata. I bez toga, kratkim, odmjerenim stilskim potezima, crno-bijelom fotografijom i gotovo savršenim castingom “Control” će izreći svoje, zahtijevajući pritom puno strpljivosti, jer je od sličnih dramskih, pa i biografskih djela odijeljen neobičnom i uznemirujućom tišinom. Čak i sami nastupi Joy Division, mahom odrađeni od glumaca, vjerno prenose izvorni duh, kao da je prešutni dogovor Curtisa i Corbijna završio odobravanjem odozgora, pa se sve preklopilo u ljudsku dramu koja resko odzvanja boli i pritom je biografski nadahnuta.

“Control” i glazbeni katalog benda pametno koristi kao dodatak u soundtracku, što je posebno teško jer se radi o mahom kultnim pjesmama za koju svaki gledatelj već ima svoje osobne asocijacije, no Corbijn ih ne gazi, nego svemu dodaje nove. Bez obzira na samog Curtisa, put od ljudi u kapuljačama iz “Atmosphere” pa do očaja i suicida u “Control”, ne iz rockerske obijesti nego spasa od patnje, Corbijnov je filmski i vremenski trijumf, jer se čini kako od svega toga, pa do danas, nije prošlo nikakvo vrijeme. Zahvaljujući pametnom jeziku i stilu ovog autora, nebitne kategorije poput imena, vremena i mjesta su ukinute, a sve ostalo, što je najviše važno, odzvanja kao da se dogodilo baš ovog trenutka ili se, nekoj sličnoj zarobljenoj duši, tek sprema dogoditi.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Anton Corbijn snimio film o Ianu Curtisu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici