Pravo čudo - Lukas Nola

30.11.2007. Print | Pošalji link

Odsjek glume na zagrebačkoj Akademiji ne upisuje mnogo studenata, ali godišnje ih je barem i minimalno šest.

Uzmimo period od 50 godina životnog vijeka u kojemu je prosječan profesionalac aktivan, pomnožimo s prvospomenutom brojkom i dobije se okvir od barem 300-tinjak raspoloživih histriona. U stvarnosti ih je i više, no gledajući recentnu domaću produkciju, stječe se dojam da je Hrvatska zemlja u kojoj među 4 milijuna stanovnika živi tek kojih 15-ak glumaca. Jer upravo tih nekoliko istih imena konstantno se vrti i među sobom dijeli filmske uloge, moguće zato jer su najbolji, iako je u to teško povjerovati. U samo dva tjedna na repertoaru su se našla dva hrvatska filma, dva različita autora, dvaju žanrova. Ali istih nekoliko ljudi promijenilo je frizuru, nakovrčalo kosu i odjenulo malo drukčije kostime, pa sada više ne sudjeluju u tobože kontroverznom trileru o tajnim službama, nego nude ljubavnu priču u pozadini ezoterije i alternativne medicine. Pritom "Pravo čudo", posljednji rad Lukasa Nole, ima još jedan specifikum - ne samo da koristi uzak odabir od 15-ak istih glumaca, nego za one glavne preferira članove uže familije.

Obitelj Nola, veselit će to pratitelje art filma u Hrvatskoj, opet je na okupu. Lukas režira i piše, supruga i brat glume, kolege mu čestitaju na "najkomunikativnijem radu do sada", što bi bilo pohvalno da je Nola autističan kreativac koji polako ali sigurno probija umjetničke barijere, no on to nažalost nije. Nola je tek pridruženi član generacije koja je uspjela, pa ga svojom podrškom šlepa, pri čemu se status osamljenog erotomana pokazao kao zgodna medijska krinka redatelja koji svoj zanat nikad nije svladao. Jedini je to, iako u svome rogobatnom stilu, do sada uspio vokalizirati Tom Gotovac pri svojim reakcijama na "Same", govoreći, citat, "kakvu je sjajnu pičku Nola za film imao, i opet nije znao kako je režirati", kraj citata. Gotovac je mislio na Ninu Violić i Nolino šeprtljanje oko erotskih scena, što je u međuvremenu postalo opće mjesto i Nolin štreberski zadatak, pa tu situaciju u "Pravom čudu" ipak nije do kraja upropastio, valjda zato jer je prema supruzi imao izgrađen senzibiliet, već odavno uvježban u privatnom životu. Naravno, dio pozitivnih kredita ide i samoj Barbari Noli, i na njoj je da u plemenitoj nakani, možda u nekoj budućnosti odbije raditi sa svojim supružnikom, za njegovo a ne njeno dobro, i to uz kakav prisni cjelov s nježno prišapnutom porukom "Dragi moj mužu, ajde sad malo dokaži se sam".

Prilika za dokazivanje Lukas Nola imao je puno, no svaku sistematski uništi, i to neiskorjenjivom potrebom da bude izuzetno važan i pretenciozan. Situacija s "Pravim čudom", daleko suvislijim filmom od prethodna dva, ali jednako lošim kao "Rusko meso", gotovo je identična tom konkretnom prethodniku. Dok mu je vrhunac izvedbe u "Mesu" bio detaljno prikazati kupleraj, ovdje se zadovoljava mračnom stranom u Hrvata popularne industrije ezoterijskog vračanja i liječenja. Taj dio, kao i obično, uz najam odličnog direktora fotografije kakav je Stanko Herceg i montažera kakav je Slaven Zečević, funkcionira dobro, jer "Pravo čudo" izgleda i raskošnije no što bi trebalo, ali čemu sve to kada Nolu zanima samo ambijent, ali ne i priča. Režirajući prostor i okolinu, a ne likove, njegov zadnji film zjapi od rupa i dramaturških propusta, iako je naracija pravocrtna, pa i ne traži neki veliki trud. Ipak, ono što je nekome minimum energije, za Lukasa Nolu je muka, jer se ovaj puta, "u svom najkomunikativnijem filmu" ne može sakriti iza etikete art naslova, jer "Pravo čudo" to nikako nije. Nola ne može od svega napraviti ni perolaku priču kakve su redatelji europskog erotskog vala sedamdesetih mogli sastaviti lijevom rukom, a ne uspijeva ni impresivno zabrljati kao Lordan Zafranović s "Praznikom kurvi", jer ne nastupa iz autentičnog autorskog ludila, nego školski i sračunato.

Ostavivši likove prazne i papirnate, i dopuštajući im da kao Rade Šerbedžija od svega naprave svoj privatni show, Nola zapostavlja njegovog sina koji se pak čini kao ispravniji iscjelitelj, ali pod sjenom oca. Ljubavni odnosi bivaju nedorečeni, oni obiteljski neiskorišteni, na otoku nekim čudom nema starijih ljudi, a najbitniji motiv okoline, onaj reakcije u tim krajevima premoćne katoličke crkve, potpuno izostaje. Vjerovati kako je netko vrlo sumnjiv u sred zaostalog, konzervativnog i bogobojaznog dalmatinskog mjesta izgradio bezbožnički hram kakvog Crkva nikad ne bi dopustila, svodi se tek na cameo ulogu samog Lukasa u kojoj se on zadovoljava mahanjem u kameru, ali ne i djelovanjem. Baš veselo, jer motivi poput kurve dobroga srca, djelovanja lokalne politike, ili još jednog gostovanja Ive Gregurevića, ovaj puta ne kao Gojka Šuška, nego kao predsjednika države, tražili su ipak nekog tko se neće usrećiti pukim navlačenjem svećenićke halje, lijepim kadrovima uz "U te san se zajubija" ili, nepotrebnog li ekscesa, povraćanja za vrijeme seksualnog snošaja.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Pula: festival bez selekcije
Počelo natjecanje za Zlatnu Arenu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici