Zlatne godine kraljice Elizabete - Shekhar Kapur

19.12.2007. Print | Pošalji link

Shekhar Kapur nije ime kojega će sadržavati bilo kakva masovno citirana filmska antologija, ali jest jedno od onih koje uvijek i nekako zvuče poznato.

Je li riječ o bivšem majstoru Bollywooda ili glumcu koji se dohvatio promjene zanimanja, manje je bitno otkriće za nekoga tko je upravo pogledao «Zlatne godine kraljice Elizabete». Naime, daleko je šokantniji podatak kako iza tog filma i vrlo korektnog i pamtljivog prethodnika «Elizabeth» stoji upravo taj isti Shekhar. «Elizabeth» iz 1998. godine suvisao je eksploatator uvijek zanimljivog britanskog kraljevskog nasljeđa, još uvijek u sjećanju zbog nastupa Cate Blanchett, ali i dobrog osvjetljavanja za aristokraciju tipičnih dvorsko-zakulisnih igara. «Zlatne godine» nominalni su kronološki nastavak te priče, s fabulom pomaknutom unaprijed kako bi se pokazala sva raskoš jedne povijesno impresivne vladavine. Međutim, začudni faktor zvan Shekhar Kapur, snimio je dva toliko različita filma na istu temu, da je krajnja misao kako je tom redatelju i glumcu možda ukraden identitet, pa se netko 2007. godine s njim odlučio neukusno našaliti, potpisujući rad kakav je, u engleskom izvorniku «Elizabeth: The Golden Age», njegovim, krivotvorenim imenom.

«Zlatne godine» plemenitu kovinu iz naslova izmještaju isključivo na vizualni segment priče, i pri tome se nije štedjelo, sve do odlaska u kič, ali ne kič kraljevske sorte, nego prije jeftinih televizijskih ljubića. Kapur, onaj s lažnim potpisom, upregnuo je cijelu vojsku kamera u prikaz razdoblja kojemu je zaboravio priču, ali se sjećao negdje u primozgu kako stvar mora biti spektakularna, kako već znaju povjesničari. U tome je dijelu života Elizabeta postala gotovo pa mitski simbol žene koja je svojom voljom ostala djevica, ali i čvrst vojskovođa i vladar, što je zanimljiv spoj za kakvu dublju analizu, no ne onu gospodina Kapura jer dubine ispod «zlatne» površine «Zlatnih godina» nema. Nastavite li niz, primjetit ćete kako nema ni osobite radnje, što i ne čudi, jer bi se ista tek čarobnjačkim zahvatom uspijela probiti među masom usporenih kadrova, snimki sa stropova, ključanica ili urešenih ornamenata kraljevskih građevina koje sve što otkrivaju jesu upravo te, kraljevske, građevine. Po principu nezanimljivih dokumentaraca putopisnog tipa, gdje je narator uzeo dopust, ali je zato kamerman odlučio nadoknaditi i njegov posao, «Zlatne godine» opsesivno zumiraju interijere velebnog kraljevstva, zaustavljajući se ponekad, poput kakvog urednika «Elle» magazina, da rukom opipaju fino tkanje, dok ih onaj tko to nosi najmanje zanima. Ključan kadar Kapurovog modnog fetišizma jest onaj u kojem za svečanu priliku Elizabeta odjene novu haljinu, što se snima sa nekoliko kamera, prikazuje usporeno i naposljetku, kako ideja stiliziranog foto-umetka ne bi bila zanemarena, bivamo nagrađeni i rotiranjem kadra za punih 360 stupnjeva. Znaju kamermani da je to skupo, ali nije beg cicija, ipak je ovo film o jednoj kraljici. 

Što se u snimanju tog modnog dodatka dogodilo sa likovima, pitat će se možda prolaznik. Baš ništa, kao i priča, i oni su višak i nužno zlo, u kojemu nema govora da o nekome liku saznamo išta dublje od onoga kako je i postavljen u prvome kadru. Recentna «Kraljica» sa Helen Mirren u naslovnoj ulozi, uz puno je manje sredstava uspjela u onome što «Zlatna vremena» ni ne žele, pokazati mitski jaku legendu u intimnijem i drugačijem svjetlu, no kraljica Elizabeta ovdje je konstantno dražesno i površno stvorenje koje namiguje svojim frendicama služavkama i samo ponekad, valjda kad netko zemlji proglasi sveti rat, nađe vremena za modno neatraktivnu smrknutu facu. Dubina, taj pojam kojeg američke TV zvijezde počinju prepoznavati otkad su scenaristi u štrajku, nije blagodarila ni Clive Owena, nesuđenog defloratora kraljice djevice. Nju umjesto muža napada španjolska ratna katolička napast, jer momak je dobio priliku tek zavodljivo gledati i šetati se, kao kakav statist u kasnonoćnim «Playboy» pričama koje žene gledaju jer su osjećajne, dok muškarci očekuju prljavu «nutra-van» akciju, ali je onako nabrijani i izigrani, nikad ne dobiju. Owen je na koncu oplodio služavku, kraljica sačuvanog himena spasila je Englesku i jednim pogledom prišapnula kako sama sebe ostvaruje kroz tuđi plod obljube, što je zaista plemenito, ali ne umanjuje činjenicu kako je jedan veliki sveti rat odrađen s tri barke, jednom ispiljenom nogom i podvodnim «slow-motionom» zavodnika Owena. Da netko krene svaki usporeni kadar vraćati na pravu brzinu, da kamermani koji vise na plafonu dvorca krenu umjesto scenarista u štrajk, «Zlatne godine» trajale bi kao nastavak serije Domagoja Burića i imale bi sadržaja kao i epizoda «Ludih rimskih careva». Samo, Elizabeta nema veze sa Rimom, Burić je zauzet i kamermani nisu u štrajku. Nažalost, izgleda da su i zvijezde htjele da ovaj film ispadne loš.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Milijunaš s ulice - Danny Boyle
Motovun film festival predstavlja 'Tjedan ruskog filma'

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici