Put lubenica

24.01.2007. Print | Pošalji link

Zanimljiva je stvar taj hrvatski film. Novac, intrige, čudesna ozdravljenja, živi mrtvaci i zombiji, no ljubav za umjetnost prije svega, pa i neusahla želja da se prihvate manjkavosti drugih ljudskih bića.

Reći će Dalibor Matanić nedavno u jednome intervjuu kako postoji još vrlo malen broj kritičara koji mrze hrvatski film, valjda onih kojima je nacionalistički val devedesetih trajno pomutio sposobnost primjećivanja kada je koji domaći redatelj napravio nešto bolje, ne od općeg, nego vlastitog prosjeka. Ali lako je Mataniću s visoka kazivati ovakve stvari, jer ljubi ga kritika sveudilj i poprijeko i nije osjetio, kao primjerice siroti Branko Schmidt, što znači biti smatran perjanicom svega lošeg u ovoj radinosti. Kritičarska zajednica u Hrvatskoj natukla je gotovo 90 registriranih duša, od kojih su neki tek prve pubertetske mušice dobivali dok je Schmidt kao prava lola s barjakom u ruci bučio po Vukovaru i Beču. I kako sad da oni shvate da mnogi još uvijek nose mentalne rane jer su svjedočili redateljskom zanosu ovog dičnog Slavonca?

Otprilike nikako. Ali kako je zbilja malo onih koji mrze, jest, u pravu je Matanić, a više njih čiste duše i srca plemenitog, s lakoćom će prihvatiti “Put lubenica”, najnovije čudesno ozdravljenje domaće kinematografije. Prošle godine bio je to Tomislav Radić, ove godine Branko Schmidt: dok su prvoga bezuvjetno prihvatili kao uspjeh širi od vlastitog opusa, za Schmidta mnogi drže kako je snimio svoj najbolji film, ali ne i šire od toga. Da stvar bude čudnija, “Put lubenica” dobio je prošle godine na Puli nagradu kritike. Da li to znači da sada sami kritičari sumnjaju u svoju procjenu i je li ovaj film toliko kompleksan da se na neki subverzivan način poigrava s postojećim ocjenama? Kako ga u isto vrijeme vidjeti kao žilavog zombija koji se pomiče, iako sporo, ili pak svježu krv koja bi, da je pravde, konkurirala za Oscara za strani naslov?

Neprijeporno, Schmidt je snimio solidan film, no u njemu nema ništa svježe i drugačije, niti spektakularno. Ali veliki je pomak što se autor odrekao kičastog i vulgarnog nacionalizma, zamjenivši ga temom poratnog beznađa, bezakonja i besparice. Bosanska Posavina kao granično mjesto na kojemu se švercaju ljudi svih nacija, simbolična je za stanje duha, baš kao i mračni pejsaž kojeg Schmidt obilno koristi kako bi predstavio svoju novonađenu umjerenost i suptilnost. Novost je i svojevrsna multikulturalnost, što je ideja koju tek treba propisno obuhvatiti, jer u sadašnjem obliku, možda ne i namjerno, boluje od nimalo benignih boljki. Kineskinja koja jedina preživi turu ljudskog krijumčarenja preko bosanske granice kod Schmidta je tek nominalno promatrana kao glavni lik. Autor se hvalio kako “Put lubenica” gleda svijet oko sebe iz njene vizure, no ona je u onome što je završilo u finalnoj verziji ipak statist. Krešimir Mikić, natrpan bremenom ratnih sjećanja, narkomanije i PTSP-a kojeg Schmidt naivno odrađuje kao tonski zapis zvukova s ratišta, jedini je lik za kojega “Put lubenica” doista mari. Mikić, iako u svom uobičajeno dobrom izdanju, gotovo je u svakome kadru, njegove dvojbe glavna su pitanja filma i njegovi demoni ono su čemu se najviše pažnje posvećuje.

Trofejna Kineskinja Sun Mei, također solidna, ovdje je ukras čije se dijaloge Schmidt nije udostojao ni prevesti. Naravno, netko će reći, to je zato jer ni Mikić ne razumije kineski, pa tako bolje uočavamo njihovu neverbalnu komunikaciju, odnosno teškoće u uspostavljanju iste. Ali “Put lubenica” u svojoj samodovoljnosti ne računa na treću stranu jednadžbe – gledatelja, kojemu je taj prijevod mogao biti ponuđen, a da Mikić još uvijek ne zna o čemu se priča. Za sumnjati je da bi on mogao škicnuti u titl i tako sebi olakšati, no zato bi dvoje junaka bilo u ravnopravnom položaju, a ne ovako, kad svaku Mikićevu razumijemo, dok svaka dotične dame izgleda kao neartikulirano glasanje. Krajnje etnocentričan i mizogin postupak sa Schmidtove strane možda će naći opravdanje u tome kako svi Kinezi u filmu bivaju tretirani kao lubenice, pa ni Sun Mei, kao, ne bi trebala biti izuzetak. Nepoznavanje te dimenzije filma Schmidtov je veliki minus, kojega ne spašava ni uljuđeno kadriranje, ni slikovitost prirode, pa čak i ustezanje od objašnjavalačkog pristupa, tipičnog za hrvatski, ali i ne samo hrvatski film. “Put lubenica” solidan je naslov krte dramaturgije koji doista veseli kad je u pitanju sam redatelj, to jest, njegova osobna pobjeda nad samim sobom, ali kao svaki vježbenik kome se dalo puno prilika, i on će konačno uvježbati jednu suvisliju.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici