Mala Miss Amerike (Little Miss Sunshine)

03.02.2007. Print | Pošalji link

Disfunkcionalne obitelji odavno su u modi, a na festivalima poput Sundancea, kažu njegovi česti posjetitelji, pomalo već i zamoran klišej.

Ipak, kakav mali film, spavač u pretrpanoj ponudi, ponekad se nametne neočekivanom svježinom, iako i dalje koristi taj motiv socijalne margine. Tada se dakako dogode nominacije za Oscara, veliki studio poput Foxa uhvati se za lisnicu i nagradi napor filmaša, ovaj put sposobnih čak nadići i šprance tipične za nezavisnu zajednicu. Uz po junake nepovoljan kraj, netko pretjerano entuzijastičan potrudio bi se bilo kakvim dramaturškim zahvatom učiniti tu nepovoljnost pozitivnom, u "Little Miss Sunshine" međutim, nema silovitog uljepšavanja zbivanja, ali ni odveć karikiranja u suprotnome smjeru. Sve se nekako čini na mjestu, posve prirodno u datom kontekstu i odrađeno bez opterećujućih ambicija. Dvojac redatelja "Male Miss Amerike", kako je u nas prevedeno zajedničko djelo debitanata Jonathana Daytona i Valerie Faris, već je obilno nagrađen za svoj trud, a smiješe im se i najveća priznanja akademske srednje struje u četiri kategorije.

Ansambl podjela, oslonjena na tradicionalni film ceste, također ne nosi ništa novoga, svaki lik dobije neku svoju posebnost, ali i vrijeme da se ta različitost provede u humorističan odmak. "Mala Miss Amerike" opet s lakoćom slaže taj simpatičan mozaik: obitelj Hooverovih, možda i u srodstvu s mračnijom familijom Tenenbaum, živi pod presijom krilatica za samopomoć, od kojih profitirati pokušava otac Greg Kinnear. Da "postoje samo pobjednici i gubitnici", te da je "sarkazam posljednje utočište onih koji gube", brojna čeljad Hooverovih zna već naizust i koliko god se trudili svrstati u onu prvu grupu, svakim daljnjim postupkom dokazuju kako izgubiti nije baš ništa loše. U preplitanja oko pozicije poraza ili pobjede uključuje se i vodeći specijalist za Prousta koji se zbog neuzvraćene ljubavi pokušao ubiti, stamena Toni Collette kao izdržljivo vezivo cijele obitelji, tinejdžer daltonist koji odbija govoriti, djed koji se ne može skinuti sa kokaina i pornografije, te uvjerljivo najbolji lik, mala gospođica koja naivnošću neiskvarenog djeteta pokušava ući u izbor za dječju ljepoticu, notorni Miss Sunshine.

U tom potonjem segmentu, do kojega vodi cijeli put u rasklimanom VW kombiju, "Mala Miss Amerike" ulazi u vrlo zastrašujuć krug kojega redateljski dvojac eksplicitno nikada ne napada, nego pušta da svojim pretjeranostima govori sam za sebe. I Hooverovi, zajedno sa svojom kino publikom, doživljavaju trenutak u kojemu im postaje jasno kako nešto s izborom osmogodišnjih missica nije u redu. Sve prijavljene kandidatkinje, s niti desetljećem starosti, bivaju frustracijama roditelja gurnute u svijet mode i natjecanja, pri čemu ih se groteskno seksualizira, šminka poput odraslih i poput kućnih ljubimaca uči da ponavljaju zavodljive pokrete za koje valjda ni same ne znaju čemu služe. Fizionomija kakvih jesu, prevelikih glava skinutih s odraslih žena, ali nakalemljenih na sitno nerazvijeno dječje tijelo, djeluju kao bonzai verzija manekenke, ili još gore, neki hormonski eksperiment ludih očeva i majki. Naravno, imaju savršene koreografije i pjevaju o neuzvraćenoj ljubavi, dok junakinja "Male Miss Amerike" dolazi bucmasta kao svako normalno dijete, s povećim pepeljarama umjesto naočala, te šeprtljavo i nezgrapno pleše uz "she is super-freak" podlogu. Jasno, onaj dio natjecatelja koji je zbilja "super-freak" bude zgrožen, posebno kada cijela familija Hooverovih skoči na podij jednako nezgrapnim plesom podržati hrabru klinku, sposobnu nastupati pred auditorijem koji je ismijava.

Zaokret pobjednika i gubitnika, pravih čudaka i onih tobože prilagođenih koji svoju djecu odgajaju kao umanjeno japansko drveće, "Little Miss Sunshine" ne stavlja u boldani naslov, kao činjenicu koja je toliko važna da je, poput nekog hollywoodskog filma, mora koji lik i riječima izreći, tek toliko da i najgluplji shvati o čemu se radi. Baš suprotno, prirodan tijek Hooverovih se ne prekida, ne rade dramu oko ničega i svojim kombijem vjerojatno nastavljaju putovati u svoju čudačku normalnost. Tako se valjda i cijeli ovaj mali film i prikrao u sve te nagrade i nominacije - lagano i nenametljivo, bez da je itko primjetio ulazak. Ali da je ostao zapamćen, svakako jest.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici