Kraljica (The Queen)

14.02.2007. Print | Pošalji link

“Jednog dana, iznenada, bez ikakvog upozorenja, ovo će se dogoditi i tebi”, kaže kraljica Elizabeta II premijeru Tonyju Blairu u post-festumu posljednjeg filma Stephena Frearsa.

 Pri tome misli na javnu nenaklonost, izlazak iz kategorije simpatične kulturne osobitosti u onu omrznutog monarha koji se mora suočiti s mišlju kako je njeno vrijeme možda prošlo. Frearsova “Kraljica”, odnosno “The Queen”, vješto i tek u primisli drži naznaku mišljenja kako su monarhije stvar prošlosti, nešto čemu u suvremenom poretku nema mjesta, ali zato svim srcem uranja u instinkte političara i državnika da prežive. Najimpresivnija i najdugovječnija okrunjena glava dala je tako mudar savjet i upozorenje svom premijeru: u vrijeme radnje ovog filma Blair je tek ulazio u svoj kabinet, u vrijeme njegove premijere, Blair upravo zbog spomenutog planira izaći. Monarh i modernim metodama izabran političar, naoko suprotni u svim važnim pitanjima te udaljeni poviješću i procedurom, pokazuje redatelj Frears i scenarist mu Peter Morgan, itekako su slični.

Sraz dvaju svjetova, političkih koncepcija, pompe, običaja i najvažnije od svega, odvojenih klasnih i društvenih razreda, u minimalističkom je scenariju “Kraljice” imao sjajnog saveznika. Smrt Princeze Diane jedini je klasični događaj unutar filma, ostatak čine razmišljanja, dijalozi i mikrogeste koji će na koncu dovesti do najradikalnijih promjena unutar palače Buckingham, još od vremena kraljičine abdikacije. Razbacivanje rječima poput “promjena” i “radikalno” za čelnicu nacije koja je stoljećima simbol suzdržanosti, vjerojatno je znak lošeg europskog odgoja, zato ona doista i ne čini ništa radikalno, osim što na koncu pristane mrtvu princezu tretirati kako to javnost traži. Borba do tog, opet mikropomaka, izuzetno je zanimljiva i slojevita, s jedne strane, monarh koji svoju ulogu vidi u očuvanju “engleskog načina” s pravom odbija kraljevskom podrškom reagirati na smrt odbjegle princeze. Diana tada formalno više i nije bila članica obitelji i nikakav zaokret Elizabetu II nije mogao uvjeriti u to da bi se morao učiniti presedan. S druge pak strane, Diana je bila majka jednog od budućih nasljednika krune, Elizabeta je tu i klasična baka, s unucima koje pokušava zaštititi.

Odustavši od pojednostavljenog antirojalizma, ali i ne priklonivši se apologetskom romantiziranju, Frears u svemu tome vidi ona najbitnija pitanja. U figuru Diane ne ulazi nego je ostavlja u zauvijek zamrznutoj medijskoj slici, dok preživjele slaže u političku ali i osobnu mrežu samog događaja. Draga bakica kontra hladne kraljice, čuvarica tradicije kontra vođe naroda koji tu tradiciju želi promijeniti, zatim političar u usponu, privatno impresioniran kraljevskom obitelji, a opet svjestan da se radi o povijesnoj relikviji, te netko tko u svemu skuplja bodove za osobni probitak, ali ipak nije tipičan lešinar na kadaveru obljubljene narodne princeze. Sve te suptilnosti i kontradikcije ugrađene su majstorski u Frearsovu studiju karaktera kojoj okvir dokudrame nimalo ne pomaže – protagonisti moraju glumiti zajedno s insertima prave Diane, žalovati nad autentičnim govorom njenog brata i stalno se nadmetati s pravim, dokumentarnim snimkama. I cijelo to vrijeme moraju nositi zahtjevnu dvostruku ulogu, uvjeriti svoju publiku kako su zbilja taj lik, ne samo svojim postupcima, nego i fizičkom sličnošću.

Helen Mirren tu je čvrsta osovina filma, slična samoj kraljici, ali gestualno i glumački toliko duboka da to ne može ni jedan profano komercijalni Oscar adekvatno nagraditi. Mirrenova je u stanju jednim treptajem oka sugerirati čitav niz emocija, igrati na skriveno unutar skrivenog i suzdržano unutar još suzdržanijeg. Zahvaljujući njoj, lik nije objašnjen, nego se postepeno gradi u ljudsku enigmu – na kraju koje zaista nitko ne može sa sigurnošću odrediti što je Elizabetu II od svih događaja osobno pogodilo i je li ona bešćutan monarh koji sebe želi održati, ili pak, čvrsta i hrabra žena koja velikom snagom nosi teret na leđima, dok intimno možda i pati, samo to ne smije pokazati. Pravim imenom Iljena Vasiljevna Mironov, te i sama rodoslovljem dio ugasle ruske aristokracije, ona je odabir koji "Kraljicu" čuva tabloidnosti, jer ako netko uspije zadržati isti standard, nastupa li za Tinta Brassa u "Kaliguli" ili Frearsa u malo drukčijim dvorskim "Opasnim vezama", zaista zaslužuje ovacije. Koje se, ne bez razloga, još od premijere na festivalu u Veneciji, redovito i događaju.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici