Komadi iz snova (Dreamgirls)

23.02.2007. Print | Pošalji link

Nastao kao utjeha u vrijeme depresije i doživjevši vrhunac za trajanja Drugog svjetskog rata, mjuzikl kao socijalna tableta za smirenje i brzi zaborav, mnogima je, baš zbog sastava, teško probavljiva.

 Osim što igrani film kao takav sam po sebi mora aktivirati suspenziju nevjerice i tako se uvući pod kožu publici, ovom bastardnom žanru valja se još natezati i sa glazbom te probiti barem dvije barijere: prvu da nekome uopće povjerujemo kako glumi to što jest i drugu, da zadržimo ozbiljno lice dok taj isti pjeva o tome što jest. Nakon navikavanja publike na različitu formu glazbenih video-spotova, još je teže vjerovati, primjerice Beyoncé Knowles, kada u žaru najstaromodnijeg mjuzikla opjeva svoju bol, umjesto da jednostavno kaže - ‘loše mi je’.

No, koliko god se čudili namjernoj artificijelnosti mjuzikla i njegovoj potrebi da nevjericu testira dvostruko, on je ne samo živ i zdrav, nego redovito prikuplja ugledne filmske nagrade. Osam nominacija za Oscara koje su “Dreamgirls” pokupile vjerojatno govori više o Akademiji samoj nego o kvaliteti snimljenog materijala, jer posljednji rad Billa Condona, njegov je najslabiji film. Međutim, jaka marketing mašina uvijek uspije ovu formu fino zamotati i prodati: raskoš kostima, loptanje klišejima kao da su friška i nova roba, te zvijezde u naslovno raspjevanim ulogama, mamac su za obiteljsku publiku. Zato valjda redatelj Condon, nakon daleko provokativnijih biografija poput “Gods And Monsters” i “Kinsey”-ja, odlučuje za “Komade iz snova”, kako glasi pučki erotiziran hrvatski prijevod, ne prekoračiti niti jednu granicu, pa ni iskoristiti moguće potencijale svog, doslovno i prenešeno, veselog filma. Sastavljen prema starom kazališnom libretu, a zapravo subjektima upućen na povijest slavne izdavačke kuće Motown Records i priču o Diani Ross i The Supremes, “Dreamgirls” ne nudi baš ništa novo osim izmjene kostima nad arhetipskom storijom o talentu kojeg uništava novac, sjajnim pjevačima koje iskoriste gramzivi producenti, te mijenama u glazbenoj industriji koje izvođače sile da prestanu biti svoji.

Kontekst crne Amerike i crne glazbe, koje američka Akademija obožava jer tako prikriva njihove osobne fobije dok Oprah Winfrey služi da opet bude nepodnošljivo ponosna, Condonov je najveći i najočitiji problem. Sugerirajući dijalozima odnos glazbenika prema bijeloj kulturi, šovinističkoj i kradljivoj kada treba preuzeti glazbena rješenja iz njihovog muziciranja, “Dreamgirls” ističe potrebu tih glazbenika da svoj rad učine više “bijelim” nego on zbilja jest. I zaista, oni koji na koncu manje lascivno vrte kukovima i manje pocikuju u vrućem crnom ritmu, probiju se u marketinški širi krug izdajući simbolično svoje korijene, ali bilježeći puno veći dobitak na bankovnom računu. Izbačenoj vokalistici The Supremes, onoj koja je vjerna svojoj crnačkoj prirodi, Condon suprotstavlja pohlepniju, “bjeliju” i naravno preimenovanu Dianu Ross, te preko nje ovlaš kritizira odnos ne samo glazbene industrije, nego i javnosti. U sve je još ubačena i tadašnja borba pokreta za ljudska prava, u čije okršaje redatelj svoje junakinje ne želi pripustiti. Ovo pak dolazi kao kukavički prst u oko, jer kadrovi te borbe, pa i one nasilnije u gradskim nemirima, štreberski su umontirani u “Dreamgirls”, ali nažalost, samo kao kulisa za pjesmice.

Ni u druga područja života “Dreamgirls” ne žele ulaziti. Seks, novac, drogiranje, potplaćivanja ključnih ljudi u industriji glazbe, sve je to daleko od koreografiranih songova u kojima se, ovaj put natežući nevjericu za nos, ali zbilja jako, tako da ova natekne i poplavi, najdramatičniji momenti u cijelosti pjevaju. Condonu je jedino bilo važno nesuspregnutim queer obožavanjem prikazati dive kako se penju na tron, mijenjaju impresivne haljine, padaju s trona zbog muškaraca koji su prave svinje i onda se vraćaju kao moralne pobjednice, još jače i još ljepše. Za prodaju talentirane duše vragu iliti opakim producentima, za vidljivije povezivanje natuknute borbe za crnačka prava ili ironiziranje galona prisutnog kiča, ovdje jednostavno više nije bilo vremena. Budući da film traje preko dva sata, a Jamie Foxx svojim nadahnutim revanjem priziva glasovito francusko umetanje sira u uši, ocijenite sami je li ovo preporuka ili ne.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici