Život drugih (Das Leben der Anderen)

07.03.2007. Print | Pošalji link

Uz šarene haljine, pompu, nemušte zahvale i modne kritičare koji sve to komentiraju, Oscari u jednoj kategoriji ipak imaju smisla.

Nagrada za film s neengleskog govornog područja često ima obilje zanimljivih kandidata, od kojih mnoge u banana državicama poput Hrvatske vidimo tek na festivalima. Neki dospiju i u kina, a onim slavnijima, poput samog dobitnika, život u distribuciji se produži. Za “Das Leben der Anderen” može se reći da je od svojih priznanja izvukao najviše: još od Zagreb Film festivala gdje je šarmirao publiku, pa sve do Oscara kojeg je po mnogima zavrijedio, konstantno generira zanimanje i pozitivan odziv. Ugodno popunjena dvorana u kojoj se trenutno prikazuje, pa i rast dnevnih rotiranja zadnjih dana pokazuju da “Život drugih”, kako je u nas preveden prvijenac Floriana Henckela von Donnersmarcka, valja vidjeti, posebno ako vam zapaljena glava Nicholasa Cagea kao alternativa predstavlja donju granicu samopoštovanja ispod koje ne bi trebalo ići.

Baš kao i “Der Untergang” koji se pozabavio zadnjim danima A. Hitlera, napisano tako jer je u Hrvatskoj trenutno u modi Adolf skraćivati u A. ili jednostavno Dado, i “Život drugih” u povijesnim baba-rogama traži humaniju stranu. U Njemačkoj je takav pristup već u početku garancija kontroverze, ali i visoke gledanosti, da o katarzičnom socijalnom momentu i ne govorimo. Za tipičnog djelatnika Stasija, DDR-ove tajne službe državne sigurnosti i to netom prije pada Berlinskog zida obuhvat je još veći jer ne uzima davne ratne dane, nego državnu službu koja je u komunističkom mirnodoblju upošljavala velik broj činovnika. Slično jednom drugom režimu u kojemu je “Posljednji kineski car” na kraju radio u muzeju kao narodni nitko-i-ništa, i danas se u Njemačkoj otkrivaju moćnici, ali na mjestima koja interesantno kontrastiraju bivšu moć. Junak “Života drugih”, krenuvši od statusa opasne birokratske špije, koja je bila u stanju zapečatiti sudbine i režirati propast, završi tako kao sažaljenja vrijedan otvarač i raznosač pisama.

Suštinska kontroverza koju Henckel von Donnersmarck proizvodi jest upravo taj osjećaj sažaljenja prema monstrumu i krvniku, pojačan relativno statičnom pozicijom žrtve. Hollywood, koji se nažalost već nabrusio raditi preradu filma, valjda sa nekom zapaljenom glavom umjesto Stasijevog oficira, u svojoj bi recepturi sve snage usmjerio na dvoje umjetnika koji su žrtve. “Život drugih” pak, njih ne ignorira, ali njihov žrtveni oltar je nepomičan, dok birokrat-prisluškivač doživljava transformaciju od poslušnog aparata, pa sve do, bez saharinskih dodataka, pravog anđela čuvara. Uvidjevši kako može režirati tuđi život, on iz razumljivih motiva sprema istome pozitivan kraj, krivotvoreći bilješke, pa čak i kradući dokaze. Svoju karijeru dovodi pred konac, ili još bolje, pred parni plamenik za tajno otvaranje pisama, no što je to prema osjećaju kako je moguće upravljati drugima?

I to, baš to, prilično je previđeni naglasak Henckela von Donnersmarcka, sakriven iza uredno režirane povijesne arhitekture mračnog vremena koja u urednim germanskim emocijama ima zahvalnog partnera. Jer “Život drugih” sada je aktualniji no ikad, ne samo u sklopu bivših komunističkih aparata koji svoje otvaranje dosjea zaboravljaju izvesti, nego i za sve one koji se osjećaju modernima prikovani za najnoviju epizodu Big Brothera i sličnih stvarnosnih programa. Tamo je možda 1984. godina, čita se Brecht, sluša Bach, namiguje se Orwellu i objašnjava Dušanu Kovačeviću kako je zbilja trebao ispasti “Profesionalac”, ali ono o čemu se najviše govori jest birokratski mentalitet kojemu je njuškanje u prirodi, gotovo genetski uvjetovano. A to imamo i sada, samo se drukčije zove i nije samo na šalteru banke, u čekaonici pošte ili poreznoj upravi, nego i u epizodi reality show-a koju se ovisno prati. Ono što je Donnersmarckov Stasijevac imao jest ništa drugo do redateljska Big Brother palica, i iskoristio ju je kako je najbolje znao. Humanost tako stanuje na najčudnijim mjestima, ali ljudska priroda se ne mijenja: životi drugih uvijek su mrvicu zanimljiviji, neovisno o režimu i razdoblju.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Njemački redatelj oskarovac koji nije gledao Fassbindera
Zagreb Film Festival još duži i bogatiji

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici