Duhovi Sarajeva - Dejan Radović

17.01.2008. Print | Pošalji link

Količina dnevnih projekcija, kao i broj kino dvorana koje su otvorile vrata 'Duhovima Sarajeva' sugeriraju novi populistički hit 'djevojke sa sela'.

Severina, neprijeporno najveća zvijezda ovog prostora, u stanju je samo svojom pojavom generirati ogroman interes medija i publike. Bilo da se sa svojim vjernim menadžerom pojavi na fetiš večeri skupine Torture Garden ili kazališno eksperimentira pod skutima kontroverzne Mani Gotovac, Sevka je komercijalni fakt na kojega se uvijek ozbiljno računa, neovisno o ukusima ili žanru. Razlog za to nije njen slavujski pjev ili virtuozno glazbovanje, nego erotski potencijal balkanske dive napućenih usnica, i to ne one koja lascivnim potenciranjem gole kože tek sugerira kakav obećan, budući seks. Specifičan slučaj, koji je otvorio kolekcionarske pretince porno uradaka svakojakih starleta, što se sada puni i plemenito ostarjelim loto-djevojkama, implikaciju je ostavio davno iza sebe. Severina nije pop-kulturni model koji se oslanja na futur, nego u ne tako davnom perfektu 2004. godine svakim svojim, pa i filmskim nastupom podsjeća na to što sve može, nađe li se uz kakvog hercegovačkog pastuha na brodu i popije li koju čašu šampanjca.

Nema sumnje da je javna opčinjenost Severinom upravo posljedica najgledanijeg filma u povijesti kinematografije ovih prostora, kratkometražnog rada koji po svojoj prirodi spada više u selekciju RAF-a nego u multipleks, iako bi ga mnogi i tamo voljeli vidjeti. Očekivanja su, dakako, nerealna, pa će publika dograbiti ono što ima, bila to i niskobudžetna turistička vinjeta poput 'Duhova Sarajeva'. Filmska povijest, međutim, prepuna je zanimljivih lekcija koje mnogi zaborave naučiti, a među njih pripada i bivši vaterpolist Dejan Radović, ovdje u funkciji redatelja - ako ga se tako uopće i može nazvati. Da je Radović proučio kakvu filmsku čitanku, znao bi da se još nije dogodio učinkovit transfer neke porno zvijezde u srednjestrujaški obiteljski film, ali je put u nezavisna i rubna područja ipak moguć. Umjesto da ljubiteljicu fetiš praksi upregne u siže prikladniji njenim filmskim počecima, Radović i scenarist Enver Puška, inače neslavan po radu na 'Go West', biraju Sevku Nacionale prikazati kao ženu-sveticu, aseksualnog anđela koji u Sarajevu traži izgubljenog polubrata i pritom se ne usuđuje pokazati ni malo gole kože, pa čak niti poljubiti partnera. Međuigra Sevke, koja glumi tu izvjesnu splitsku sveticu Olju, dok zapravo podigrava samu sebe, i Enisa Bešlagića, sitcom teškaša štancerskih domaćih produkcija, zapravo i ne postoji. Radović doslovno isključuje element njihove veze, a Sevku vozi kroz film kao pravo 'zvjezdano vozilo', kojemu je funkcija posjetiti znamenite lokacije, vinoteke u kojima se fino jede i pijucka kvalitetno piće, te je usput naučiti sevdalinki i blagotvornoj masaži starih i onemoćalih.

Da je u 'Duhove Sarajeva' uložen ne neki ozbiljniji novac, nego sposobnost i talent, film na kraju ne bi nalikovao tehnički manjkavom amaterskom spektaklu koji ima problema sa scenarijem, kadriranjem, pa čak i samom fotografijom, koja od scene do scene mijenja stilove većom učestalošću nego Severina stigne presvući haljine. Pojedine sekvence izgledaju kao da su snimljene prljavim objektivom, s problematičnim rasporedom pregorenih boja, koje opet glume da su razglednica Sarajeva, iako bi i postariji japanski turist znao kvalitetnije namjestiti kadar. Priča, odnosno skup potpuno nepovezanih scena, čak ni zasebno ne odaju komičarski prefiks upletenih, osim ako vrhunski štos u filmu zaista jest padanje Titove slike sa zida, uz komentar 'Tito je pao!'. Razina humora, negdje u 'jel tako šefe' kategoriji, ne uspijeva se izdići iznad klišeja i primitivizama, od kojih je najzamornije opetovano inzistiranje na čistoj sarajevskoj duši koja se zna snaći u svim nedaćama i pritom ostane nasmijana. Slika novog i bogatog Sarajeva, u kojemu se obilaze fini restorani, a mafijaški klanovi cvatu, jer i oni valjda imaju tu snalažljivu dušu, izvedena je posve neuvjerljivo, kao i svaki motiv kojega se u filmu dotaklo. Uza sveticu Severinu pokušalo se evocirati komedije kakve je osamdesetih godina proizvodila Lepa Brena, no Fahreta Jahić bila je daleko promućurnija od Sevke, jer je na svaku svoju kartu zaigrala otvoreno, okružujući se ipak sposobnijim filmašima. Gđica Vučković, možda to i nije tražila, ali jest dobila monument samoj sebi, toliko čedan da se može prikazivati i u katoličkim misijama, no toliko tehnički neispravan da je njegova distribucija prst u oko svima koji u to carstvo multipleksa, tko zna zašto, ipak žele ući.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici