Armin

21.03.2007. Print | Pošalji link

Pošast političke korektnosti proširila se i tamo gdje je najmanje očekujemo.

Ta boljetica suvremenog filma nije rezervirana samo za CEO sastanke hollywoodskih glavešina, nego i za noviju bosansku kinematografiju, koprodukcijsku miljenicu fondova i financijera. Ljubav je obostrana i neskrivena, konzumira se na radost festivala, publike i na ovacije naviknutih filmaša. Lijepo je to suglasje, ta fina usklađenost i razmjena intelektualnih dobara kojom jedna strana možda isplaćuje svoje stare grijehe, a druga načelno nema ništa protiv takve razmjene. Međutim, čak i u izdvojenim sitacijama gdje je sve džaba, osjeti se taj novi samonametnuti motivski arhetip: Bosanac i njegova čista duša, lik moralne ispravnosti i tužne pozadine, lik koji ne griješi, ili ako to učini onda je sam taj čin argumentiran ljudskošću i mitskim duhom. Tužna sudba garnirana humornom jednostavnošću i životne dvojbe koje se rješavaju mirnim uzmakom, ali uz zadržavanje bazičnog individualnog ponosa.

Velike riječi i doista vrijedne humane karakteristike. No, stvar se počinje samoreplicirati, postaje unificirani, razumljivi stereotip. “Armin” Ognjena Sviličića također ga koristi, jer u novijem bosanskom filmu, u što valja ubrojiti i hrvatske produkcije koje se tematski bave bošnjačkim duhom, nema lošeg Bosanca, on nikad nije negativac. Romantična bosanska duša, balkanski sklona samosažalijevanju, ali iskonski dobra i neokaljana zapadnjačkim porocima, slavi svoju dobrotu čak i u obiteljskim odnosima. Nametljiv otac Emir Hadžihafizbegović i vjerojatno od epilepsije bolestan sin Armin Omerović, prema kojemu je film i nazvan, u simptomima ponašanja bili bi ona mračnija strana “Male Miss Amerike”. Roditelj koju želju potomka forsira u svoju opsesiju nije baš ugodna stvar, klincima je najčešće neugodno, a trapavi starci uporni su u dokazivanju svijetu kako je baš njihov potomak upravo onaj koji treba uspjeti. Uplitanje bolesti malca još je jedan pomak prema driblanju emocija gledatelja, a spomenuta dobra bosanska duša završni, čvrsti obruč. Zapad, koji je uvjetno negativac u ovoj priči, može samo sjesti i plakati.

Sviličić u svemu većim dijelom zna što radi, ipak, dio mu odlazi tamo gdje možda i nije htio ići. On kao autor vjerojatno i jest iskreno priklonjen klišeju neokaljanog bosanskog duha, no koristi ga baš za ono za što kritizira Zapad. U predugom trajanju i ponekad zaista predugim sekvencama kojima dominira šutnja, “Armin” kao film ne štedi u karikiranju onih koji Bosance iskorištavaju. Tako će malca, koji je otputovao u Zagreb na audiciju za njemački film, na kraju filmaši htjeti ne zato što dobro glumi, pjeva ili svira, nego zato što je Bosanac i zato što njegovu osobnu tragediju žele za svoj, tko zna koji po redu dokumentarac o stradanjima u ratnoj Bosni. Ovo možda i jest naličje jedne istine o populizmu i beskupuloznosti Zapada koji zna da su takvi potresni dokumentarci “in”, ali s druge strane, Sviličić se ne libi prikazati svoje Bosance u drugoj vrsti populizma. Dostojanstvo im je mogao sačuvati tako da ih ne stavi u WC u kojemu se Hadžihafizbegović čudi sušilu za ruke, ili u McDonalds u kojemu se ovaj divi “kako je tu sve uređeno i čisto, kao u apoteci”. Borba tih klišeja izgleda dosta sračunato, čemu ne koristi ni bezprašinski zagrebački hotel u kojemu ekipa filmaša gostuje, jer, niti Bosanci jedu u prljavim restoranima da im McDonalds bude uzor čistoće, niti su zagrebački hoteli baš tako aseptični i čisti. Istina je negdje na sredini, ali to bi onda Sviličiću pokvarilo film, ili tako razloženoj istini ne bi aplaudirala publika na Berlinaleu.

Na onoj sasvim filmskoj strani, “Armin” je solidno režiran komorni naslov kojemu rejting podižu talentirani glumci. Zanimljiva je i njegova svojevrsna pozicija spin-off filma koji je nastao iz pozadine “Puta lubenica”, naslova u kojemu je Armin Omerović debitirao, a kojemu je Sviličić bio scenarist. No, nažalost, od milja zvani “doktor za scenarije”, koji je spašavao Tomislava Radića i Branka Schmidta, sam je pokleknuo pred eksploatacijom onoga što izrijekom ne voli. Što očito potpada pod onu kako doktori, koliko god dobri bili, često zaborave liječiti - sebe.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici