300 Bitka kod Termopila (300)

11.04.2007. Print | Pošalji link

Ako je vjerovati čitačima zavjera, paranoja i društveno-političkih previranja unutar hollywoodskih filmova, za “300” Zacka Snydera Bushov je odjel za propagandu radio prekovremeno.

S podnaslovom “Bitka kod Termopila”, ovaj film već si je priskrbio pridjeve antiislamskog, odnosno antiiranskog psihološkog oružja, nečega što uz produkcijsku i pop-kulturnu raskoš poučava kako je sve što dolazi s istoka iskvareno i zlo. Kao i u bliskim inačicama takve vrste pojednostavljivanja, Grčka je u načelnom kontekstu predstavljena kao zadnja zidina Zapada, mjesto u kojem se od perzijskih hordi brane demokracija i sloboda. No, pogrešno je tvrditi kako je sve to izmišljeno da bi se američkoj konzervativnoj politici dopisao filmski pamflet. “300” je snimljen prema stripu Franka Millera i prvi korijen tradicionalističkog desničarenja nalazi se kod tog autora. Drugi je još dublje, jer Millerova direktna ispiracija jest film “The 300 Spartans”, ne osobito uspjeli peplum Rudolpha Matéa iz 1962. godine.

Izvornik star gotovo pola stoljeća počinje dramatičnom najavom “prekretnice u povijesti”, bitke koja je podijelila svijet na “nas” i “njih”. Zapad je taj koji je civiliziran, Istok su “oni”. Takva je podjela naučena i indoktrinirana odavno, a Frank Miller usvojio ju je rano, kao i sve svoje stavove o herojstvu, domovini, ali i društvenom statusu muškaraca i žena. Zack Snyder, najavivši za “300” kako će preokrenuti način na koji se oduvijek snimao podžar “mača i sandale”, tek je dolio dodatno gorivo na postojeću tezu i prikrpao u svojoj završnici i obračun protiv “misticizma” tog poganog Istoka. Zaboravivši kako je istu najavu imao i Ridley Scott za “Gladijatora”, te je žanr već njegovom pojavom zaista oživljen i preokrenut iz smiješnog zveketa drvenih mačeva u krvavi okršaj željeza, Snyder zapravo igra sasvim drugačije: umjesto povijesnog realizma i klasične stvarnosne uvjerljivosti, bira hibridni stripovski svijet kojega, najvažnije je spomenuti, ne adaptira, nego interpretira.

Pri tome, sva politička nekorektnost i sve varijacije priče o borbi kod Termopila bivaju jednako stripovski tretirane i zalivene tim novim gorivom: ne samo da “300” jest antiislamski film, nego je njegova obrana zapadnih ideala s tolikim žarom i pretjeranošću odrađena da se ne biraju sredstva, pa se tako u svrhu obrane europskog predziđa regrutiraju otvoreni fašistički stavovi, homofobija, rasizam i patrijahalno umanjivanje uloge žena. Sasvim krivo bilo bi gledanje na najnoviji “300” kao na povijesni siže, njegov najbolji dio jest vjernost stripu, ne samo u smislu praćenja grbavog zapleta tog konkretnog stripa, nego doživljavanju kadra kao žive, narisane table. Nekome ta impresivna vizualna gozba uvećanih stranica, predimenzioniranih u svakome smislu, neće biti probavljiva zbog karikirane borbe desničarskih ideologija koje tek glume Istok i Zapad, no baš je i to dio tog stripovskog doživljaja, gdje je sve veće, više i jače od stvarnosti. Ovdje se sreću Leni Riefenstahl, koja bi se oduševila olimpijskim prikazom tjelesa ali i arijevskim odabirom djece koja se onda odgajaju za ratovanje, “Gladijatorova” žitna polja u kojima se sanjaju plodna budućnost i fertilne majke širokih bokova, te na kraju “Sin City”, arhetipski strip-fetiš koji ignorira desetljeća ženske emancipacije.

Milijunski spektakl koji hoda po svim mogućim političkim nekorektnostima u vrijeme dok su filmovi bljutavi destilat odjela za istraživanje tržišta, osvježava i svojim tračkom iskonske balkanske ludosti. Sada i Amerikanci slave svoju kosovsku bitku koja je tehnički izgubljena, a u “300” se unaprijed zna i poguban kraj za junake, što mu dodaje na antihollywoodskoj draži nečega što nema apriorno pozitivan kraj. Naopak i našiljen, dramaturški okrljašten nizanjem nemani, među kojima su dvometarski perzijski transvestit i replika grbavog Golluma Petera Jacksona najzabavniji, “300” jest pretjeran i preglasan, baš kako taj strip i treba biti. Snyder se zabavljao uz sumanuto stiskanje slow motion komandi, priuštio publici nekoliko scena koje su toliko neargumentirane da su estetikom zapravo pornografija, dok je glumce instruirao da viču poput urnebesnog vokalista u Rammstein spotu. Sve to nije ovdje sakupljeno da bi bilo povijesno točno, nego da bi se uživalo u trenutku u kojemu strip svojim nepostojanjem pravila okupira drugi, zadatostima opterećen medij. Klasičan “mač i sandala” nisu preživjeli, “Gladijator” je dobio prijatelja na steroidima, a publika, ukoliko je spremna sve to prihvatiti bez ideje kako poklič Gerarda Butlera znači najavu američkog napada na Iran, izuzetno zabavan film.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Watchmen - Zack Snyder
Beowulf - Robert Zemeckis

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici