4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana - Cristian Mungiu

30.01.2008. Print | Pošalji link

Sprdajući se pomalo s etiketom pobjednika prošlogodišnjeg festivala u Cannesu, kojega su svi nazivali 'onaj rumunjski film o abortusu', britanski kritičar Damon Wise za svoju je lucidnu dosjetku uposlio i Hrvate.

Pitao se on, ako je već pobjedio «4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana», što se onda dogodilo s onim 'hrvatskim mjuziklom o Holokaustu' i 'kazahstanskom komedijom o AIDS-u'. Naravno, ti filmovi ne postoje, ali složenice jasno ocrtavaju kakve sažetke dobivaju kategorije inozemnih radova. Poredba s jedne strane posve promašuje, jer Rumunji nisu snimili dramu o abortusu, ili barem samo o njemu, dok s druge, vlastitom ironijom postavlja zanimljivu hipotezu o hrvatskoj kinematografiji kao o onoj koja ni u vicu ne može snimiti mjuzikl, pa još i o Holokaustu. Nažalost, hrvatska kinematografija ne može proizvesti ni ovako turoban rad koji se referira na tamniju stranu režima osamdesetih, jer iz današnje pozicije korporativnog kapitalizma tada je svima nama bilo bolje. Otud i lepršavo veseli i nostalgični radovi poput «Karaule», dok film poput «4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana» valja još pričekati.

Dogodio se on ili ne, rumunjska stvarnost, konkretno datirana u 1987. godinu, ima dodirnih točaka s ovim podnebljem, ma koliko ono bilo ponosno na svoj bivši socijalizam humanog i prozapadnog tipa. Nervozni recepcioneri u hotelima, otresiti kontrolori u javnom prijevozu i samodostatan državni birokratski aparat zajednički su nazivnik, samo što je Rumunjska imala totalitarniju inačicu, utjelovljenu u liku i djelu Nicolaea Ceaucescua. Redatelj Cristian Mungiu govori upravo o tome, iako mu se film čini kao tematski oslonjen na položaj žena, a potom i na pitanje zabrane pobačaja. Jedno, međutim, ne isključuje drugo, jer priču na prvi pogled jest moguće gledati kao osudu nemogućnosti izbora, i to u svojem najcrnjem obliku, kada se žene, bježeći od zakona skrivaju po šupama i hotelima kako bi u lokvi krvi i uz kakvog nestručnog mesara pobacile. Dvije studentice kojima se takva situacija dogodi, ne ulaze u rumunjski zakon kojim je ta opcija dopuštena tek ženama starijima od 40 godina, koje već imaju četvoro djece, pa se država sjetila biti milosrdna i omogućila im da se humano riješe petog. Mlade su i neiskusne, pa greške plaćaju svojim tijelima, što je državi najmanja briga.

U tom prvom sloju, «4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana» ne svrstava se dekretom niti izrijekom u pravo žena na izbor, no sama situacija po sebi, prikazana izuzetno naturalistički, implicitno nudi odgovor na čijoj je strani film. Nekoliko stepenica niže, moguće je primjetiti prilično malen broj muških likova, dok oni koji u samome filmu jesu, ni jednoj od žena ne pomažu, nego baš suprotno, dodaju još veće probleme. Ni tu pak Mungiu nije površan u navođenju na zaključak kako su za sve krivi muškarci kao oni koji donose zakone, jer već spomenuti dijelovi aparata, pa bio on i obična kontrola karata u tramvaju, također su mjestimice ženskog roda. Sistem je učinkovit i detaljan, pa treći sloj filma, upravo i onaj najvažniji, u svom totalu zapravo govori o tome kako se netko tko je žedan slobode snalazi u žrvnju političkog terora. Pravo žena na pobačaj tek je slikovita alegorija, ne slučajno smještena dvije godine prije pada rumunjskog diktatora i ne slučajno natopljena osjećajem nemoći, frustracije i neugode. Čak i najbenignije stvari poput šampona za kosu ili sapuna, dio su crnog tržišta i šverca, a ljudi naprosto stjerani u kut jer drukčije ne mogu funkcionirati. Govore ispod glasa ili viču, uvijek u podtekstu uplašeni i nesretni u nekom trajnom nepomičnom i neizlječivom stanju. Cristian Mungiu previše je talentiran redatelj da bi svoju kritiku države sastavio eksplicitno, pa govoreći kroz ugođaj i sasvim drugu univerzalnu temu postavljenu lokalno, postiže dvostruko veći i jači efekt. Valja pri tome spomenuti i njegov stil, upečatljivu fotografiju i sekvence snimane u jednom neprekinutom kadru, pri čemu se nema dojam suhoparne umjetničke pretenzije, nego gotovo dokumentarne i rijetko viđene autentičnosti. U iščekivanju hrvatskog mjuzikla o Holokaustu, ovo je odličan izbor za posjet oživljenom kinu Europa, trenutno jedinoj zagrebačkoj alternativi šarenog i šećernog svijeta multipleksa.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Queer Zagreb objavljuje četiri knjige Hervéa Guiberta
Hervé Guibert u hrvatskom prijevodu
Ivica Buljan režirao još jedan tekst Bernard-Marie Koltesa
'Sallinger', s jednim ili dva 'l'?
Dodjela Europske kazališne nagrade u znaku jastoga
Dalibor Matanić
'Kao da je bilo nekad' - dokumentarac o Ekatarini Velikoj
'Kao da je bilo nekad' na Zagreb film festivalu
Kao da je bilo nekad - Dušan Vesić
Zločin, seksualnost, rod - teme šestog izdanja festivala Queer Zagreb

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici