John Rambo - Sylvester Stallone

06.02.2008. Print | Pošalji link

Jedna od izuzetno rijetkih stvari na kino repertoaru, i to već cijeli niz godina, jest gotovo zaboravljena umjetnost stvaranja filma unutar okvira od 90 minuta.

Nitko to više ne radi ili čak smatra kako će mu umjetnički doseg biti umanjen ukoliko, primjerice, požudno ispijanje čaja u Šangaju, ne potraje barem dva i pol sata. Filmovi katastrofe, horrori i ostala eksploatacijska nejač također ljubi produženo trajanje, kao i pojedini gosti raskošnih projekcija u multipleksima, gdje je odlazak u kino postao cjelovečernji izlazak sa cijelim paketom usluga: od avanture nalaženja parkirnog mjesta, mučnih pregovora s osobljem blagajne oko toga gdje je najbolje sjesti, zatim preko dvosatne ili čak trosatne sage s pauzom za pražnjenje mjehura, pa sve do gratis konzumacije koja često bude priložena uz ulaznicu. Dobri, stari, ekspolatacijski ‘quickie’ (kviki), gdje čak i poduža špica stane u tako žuđenih 90 minuta, izumrli je test i za autora, kojemu je valjda previše žao u montaži izostaviti sve one prekrasno snimljene kadrove u kojima se apsolutno ništa ne događa. Ali kao i mnogo puta do sada, pomoć stiže gdje se najmanje očekuje: otpisana stara krama kakva je Sly Stallone, ponudila je 80-tak minuta kompaktnog akcijskog trasha i dokazala kako u svoj 61. godini, ni Rocky ni Rambo nisu za otpis.

Za razliku od Rockyja koji je decentno ostario, druga isplativa Stalloneova franšiza iz 80-tih godina, ne mari za zamor tijela i ulazak u godine u kojima se nunaju unuci, a zglobovi premazuju pomadama protiv kostobolje. Nije ni čudo, jer Stallone, osim što je prvak skraćivanja filmova na najhumaniju minutažu, jest i vizionar u upotrebi steroida i hormona rasta. Nakon što su ga australske vlasti uhitile s gomilom putnih bočica testosterona, Sly je objasnio kako će u budućnosti svi to koristiti, te se zbog toga ne osjeća nimalo kriv. Pritom je sucu očitao bukvicu i kazao mu koliko ima godina i koji je film upravo snimio, pa je ovaj, kao pripadnik međunarodnih tržišta na kojima Rambo tradicionalno ima najviše poklonika, smanjio kaznu i blago ukorio tako iskreno nabubrenu zvijezdu. Četvrti nastavak serijala o Rambu u svojoj slučajnoj komedijaškoj grotesknosti i djeluje kao zabavna reklama za anabolike, pri čemu ostarjelom borcu Zelenih beretki mumljanje prosto složenih rečenica samo dopisuje na legendi. Tko bi pametan očekivao da Stallone otvori film nečim drugim do jedva razumljivim “Fuck off!”, što će tek kasnije detaljnije karakterno razložiti u “Fuck The World!”.

John Rambo, iskren kada ga uhvate na carini, iskren je i kada ovakvim filmom želi spasiti posrnulu karijeru. Stari rival Schwarzenegger postao je gramzivi konzervativni karijerist, no Stallone je vjeran sebi, pa Ramba i ne mora glumiti, jer Rambo jest njegova preslika, koju je ovaj puta, čak i sam režirao. S godinama je došlo i iskustvo, pa Rambo više ne miješa političke strane, ne bori se na strani afganistanskih pobunjenika koji će kasnije postati teroristi, niti Ruse smatra bilo kakvom prijetnjom osim one alkoholne. Ovaj puta valja ga pohvaliti što je ingeniozno odabrao zabitu Burmu, nafilao uvod nekolicinom stvarnih snimaka tamošnjih nemira i pokolja i, svaka mu čast, odustao od popularnog američkog doživljavanja Iraka i binladenovskih krampusa. Eksploatacijski minimalizam i jednostavnost, osim što Johna Ramba nisu utrpala u smiješne američke frustracije koje oni liječe gdje god stignu, uskratila je Rambu i broj 4 u oznaci nastavka, čime oduzima i onaj psihološki moment odbrojavanja prema sve gorem i gorem. Četvrti Rambo daleko je od toga da bude dobar film, nije čak ni najbolji u serijalu, no pokazuje dojmljivu ideju da se sav dramaturški otpad nemilice izreže, što je i učinjeno s klasičnim romantičnim zapletom. Tako Rambo, osim što ga zaista nije briga za ništa, ne dobije djevojku na kraju, ne očijuka i ne gubi vrijeme osim na ono što najbolje radi. A najbolje ubija, razara, spaljuje i detonira bombe, lovi zmije i prijeti kroz zube, a sve to da bi spasio neke prilično tupave katoličke hodočasnike. Idejni zaokret nije u tome da je Rambo postao osjećajni mekušac, nego je shvatio da valja prigrliti vlastite demone, poput želje za ubijanjem, i upregnuti ih u najbližu pozitivnu stvar. Ovo je, nadajmo se, tek početak novog serijala u kojemu će Rambo, mrcina iz apoteke, dublje istražiti svoje osjećaje, naravno, uz uvijek obavezan visoki broj mrtvih, raznesenih i dekapitiranih. Jedino se možemo nadati kako u tom procesu neće svratiti na dvoiposatni čaj u Šangaju.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici