Živi i mrtvi - Kristijan Milić

12.02.2008. Print | Pošalji link

Nije Kristijanu Miliću lako.

Devedesete godine, a i samo školovanje na Akademiji proveo je radeći kao scenski pomoćnik na raznim produkcijama, želeći omirisati barut stvaranja filma i naučiti ono što diplomanti u salonima na Trgu maršala Tita nikad ne nauče. Tako se kalio čelik i sada se posao dobro poznaje i to toliko da je Milić s jedva dva filma u distribuiranoj filmografiji postao ono što se naziva ‘filmašev filmaš’. Jer najčešće upravo oni shvate koliko je znanja potrebno da bi se neke scene efektno izvele i da bi se izbjegao onaj uštogljeni i kazališni okus domaćeg filma. Jedan od Milićevih ključeva, osim što je izrastao iz žanrovskog filma, jest i politička nekorektnost. Kao kakav zli brat Dalibora Matanića, jednako voli da mu rad izgleda svjetski, ali za razliku od Dade, Milić više voli onu drugu, mračniju i neispravniju stranu. Želio bi snimiti gay film iz zasigurno ne liberalne perspektive skinheadsa, vjerojatno sanja o još krvavijim verzijama svojih studentskih radova, a već jest sastavio tarantinovsku makljažu u svom dijelu omnibusa “24 sata”. Sada pak nervira javnost željnu nacionalnog ravnostaja u raspodjeli zaraćenih strana.

Jedan od tragičnijih trenutaka u recepciji “Živih i mrtvih”, Milićevog posljednjeg filma, jest onaj u kojem je bosanska recenzentica nakon projekcije na Sarajevo Film Festivalu doslovno pobrojavala koliko Bošnjaka ima u filmu, jesu li loši i što su radili, pa je tekst i naslovila “Živi Hrvati i mrtvi Bošnjaci”. Radeći prema knjizi i scenariju Josipa Mlakića, Milić je na ovaj set pun ‘mrtvih Bošnjaka’ doveden kao iznajmljeni redatelj, a sudeći prema viđenom, nije tamo zalutao, niti ga je prst sudbine iznevjerio. “Živi i mrtvi” baš i jesu savršen materijal za nekoga tko među uzore stavlja Sama Peckinpaha i Waltera Hilla, staru ekipu namrgođenih klasika kojima je nasilje obilježilo stilski gard, čemu Milić u jednoj sekvenci propucavanja glave efektno odaje svoj ‘slow motion’ naklon. Rat je idealni postav za ovakav muški brutalan tip filma, ali u krivim rukama lako postane pamflet pun plemenitih namjera, zbog čega je uostalom, politička korektnost, danas postala riječ kojom se ne hvali, nego izruguje. Ova verzija “Živih i mrtvih”, na sreću, ne boluje od sentimenta i kalkulacija, jer pametan čovjek zna da najbolji antiratni film nastane tako da se u njegov sadržaj ne dira i da ga se ne uljepšava. Strahote se ostave kakvima jesu i tada dovoljno govore same za sebe.

Milićev pristup upravo jest bio takav – ostaviti ljude da u situaciji opasnosti i ugroze, napuste sve ono čovječno u sebi, što i moraju učiniti kako bi preživjeli. Sve je to darwinovski mračno i krvavo i nije samo stvar u tome koliko je živih a koliko mrtvih, budući da “Živi i mrtvi” ni jednu stranu ne favoriziraju kao dobru ili lošu. Dva paralelna tijeka, jedan za Drugog svjetskog rata i sukoba partizana, ustaša i domobrana, drugi u okršaju vojnika HVO-a i Bošnjaka devedesetih, jednakom žestinom poružnjuju sve svoje likove, jer rat to i čini ljudima. Nije sve u tome tko je ubijen ili mrtav, nego i u tome kako se bori dok je živ, a tu su, da budemo iskreni, domaći dobili vruću pljusku. Slažući arhetipove u karaktere, ratnici koje pratimo nemaju baš zavidnih kvaliteta, ubijaju i kad ne treba i pljačkaju kad se ukaže prilika. Dakako da se “Živi i mrtvi” onda ne sviđaju nikome – Sarajevo zamjera broj leševa, Zagrebu možda nije drago što se ratna blamaža kakvo je bilo zaraćivanje s prirodnim saveznicima nije prikazala u ljepšem svjetlu. Možda s kakvom budnicom u pozadini, religioznom notom kakvu bi dodao Sedlar ili da barem ti tipovi ne puše drogu, jer to dobri Hrvati inače ne čine.

Korektno spojene dvije vremenske cjeline u Milića su očekivana teza o usudu koji nikad ne nauči povijesne lekcije. “Živi i mrtvi” nisu u tome novi i neviđeni, no njihova je snaga u sveopćem minimalizmu situacija na ratnome terenu, detaljno prikazanih s idejom što veće uvjerljivosti. I tu je onaj dio zbog kojega Milića ljube kolege filmaši: sa sižeom koji je toliko jasan da mu ne treba nikakvih objašnjenja, ali ni karikiranja i domoljubnog kiča, “Živi i mrtvi” potpuno su fokusirani na sam rat, čemu izvedba, od glumačke ekipe, fotografije, montaže i glazbe, samo ide na ruku. Tu i tamo Miliću se zaleti neki fetišistički kadar znakovlja i uniformi, ali film pošteno isporučuje ono što i želi, čak i uz pomoć horror konvencija na kraju, kada se pretvori u “Noć živih mrtvaca” na Grobnome polju. U tako osjetljivim i povijesno svježim temama, koje je nacionalna kinematografija 90-tih već svela pod blamažu, “Živi i mrtvi” dokazuju da manje zaista i uvijek jest više.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Film - godišnji pregled 2008.
Trash u gradu baroka i cvijeća
Trash Film festival – od 'Ružičaste mrkve' do horror 'Pornića'
'Živi i mrtvi' konačno u kinima!
'Živi i mrtvi', najnagrađivaniji film pulskog festivala konačno u kinima!
Novi početak Kina Europa
Kino Europa otvara se festivalskim i hrvatskim filmovima
Sarajevski Cinelink - šansa mladim filmašima
Cinelink - šansa malih kinematografija iz regije
Pjevajte nešto ljubavno

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici