Darjeeling d.o.o. - Wes Anderson

20.02.2008. Print | Pošalji link

Devedesetih godina u Hrvatskoj je lansiran pojam ‘duhovna obnova’, pa iako nitko konkretno nije znao o čemu se tu radi, izraz je postao omiljen.

‘Duhovna obnova’ tada nije imala veze s, primjerice, ‘katedralom duha’, što je bio desničarski znak ljubavi i tepanja državno dirigiranoj televiziji, ali je vremenom postala oznaka za religiozne tečajeve vraćanja poljuljane vjere. U svakom slučaju, duhovni aspekt bilo čega prilično se zlostavlja, dok se drugdje na njemu i otvoreno obrće velik novac. Najzloglasnija su putovanja u Indiju, kolijevku duhovnosti, iz koje se putnik-alternativac redovito vrati obnovljen, osvježen i preporođen, bilo da je tek turistički obišao sveta mjesta ili si čak priskrbio vodstvo i poduku kakvog od tamošnjih brojnih gurua. Mitski status duhovnosti, koji čak ima i geografsku oznaku, tako se njeguje i čuva, iako je u svim svojim krajnostima iznimno podatan za satiru. Wes Anderson, baš suprotno, nije od vrste koja će nešto poštedjeti humora, no, kako se od njega već i očekuje, šala neće biti opora, niti će bilo tko u svemu ostati spuštenih gaća, posramljen i ismijan.

Specifični komedijaški pristup autora “Panike pod morem” i “Obitelji čudaka” sada se u “Darjeeling d.o.o.” bavi duhovnim putovanjem tri brata, koji nikad nisu bili posebno bliski, niti posebno nalikuju jedan drugome. Ujedini ih ideja da posjete svoju majku koja se sakrila od svijeta u nekome samostanu u Indiji, a putovanje koriste kako bi se zbližili, ili, rekli bi u Hrvatskoj, duhovno obnovili. Naoružani su svime što treba: uputama o svetim mjestima koje valja posjetiti i pripravcima prirodne medicine koje zlostavljaju strašću pravih ovisnika. Omamljeni sirupima protiv kašlja i čudotvornim kapima koje liječe sve, dobar dio filma provode u vlaku koji laganim tempom i kabinama za spavanje provocira zanimljive situacije, no u osnovi, nalaze se u pomaknutom filmu ceste gdje je cesta poprimila oblik tračnica. Wes Anderson svoj glavni trojac skicira na svoj već poznat način – više ih definira detaljima nego standardnim dramskim akcijama, što kod jednog dijela kritike nikako ne nailazi na simpatije, dok drugdje, stvara kult i poklonstvo. “Darjeeling” je prepoznatljivi, ali relaksiraniji Anderson, za kojega neskloni i dalje mogu reći kako mu nedovršeni karakteri nastupaju vrlo arogantno, te ih je u cijeloj zgodi teško voljeti, no zato je lako diviti im se. Pomaknutost od norme utkana je u svaki Andersonov lik, situaciju i karakter, pa mnogi već sumnjaju je li to poza ili tek igranje na sigurno, čemu doprinosi i stalna ekipa suradnika, posebno glumaca koji se i ovdje ponašaju kao zatvoren i složan elitistički klub.

“Darjeeling d.o.o.” također jest elitistički klub Andersonovih čudaka, u kojemu kao i prije, o likovima više govore njihove kape i džemperi, odnosno sada zavoji oko glave, konstantne glavobolje ili sasvim neprimjetan fakt kako jedan od braće cijelo vrijeme nastupa bos. I opet kao i prije, ti isti likovi mogu svoju začudnost braniti stabilnom financijskom pozadinom, jer nitko od njih nije siromašan, pa si aroganciju mogu dopustiti, bez bojazni od ugrožavanja egzistencije. Visoko društvo pomaknutih i načelno siromašna zemlja kod Andersona pažljivim komponiranjem ne dolaze u sukob, baš kao što i sama sprdnja na račun ‘duhovnog putovanja’ nije takva da bilo koga od likova ponižava. Vrijednost svih Andersonovih filmova, pa tako i ovog, upravo je u činjenici da nakon blesave šale na njihov račun nitko ne ostaje pognute glave, iza čega redovito stoji i neki daleko ozbiljniji cilj, što i “Darjeelingu” jamči žanrovsku neodređenost. Tragične situacije u okrilju komedije i obratno, ovdje su korištene za zanimljivo pitanje o naravi odnosa sa rodbinom i roditeljima. Udaljena majka, depresivna braća koja kroz metaforu putovanja konstanto bježe od svojih problema, u jednome se trenutku pitaju, ‘bismo li se ikad družili kao ljudi, da nismo braća’. Vjerojatno ne, glasio bi odgovor, jer kako i znamo, krvne srodnike ne biramo poput prijatelja, nego su nam dani. Ono o čemu govori Anderson, iako ljubitelj tjeskobnog raspoloženja, jest kako sve te krvne srodnike vremenom naučimo voljeti. Simbolično odbacivanje prtljage na kraju svakako pomaže, jer stvar je, opet je točno pogodio Wes Anderson smještajući aroganciju i sprdnju usred siromaštva i skromnosti, ljudski univerzalna.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici