Sweeny Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta - Tim Burton

27.02.2008. Print | Pošalji link

«Darkerska je tuga pregolema, hoću da se ubijem, a nebodera nema», pogrdna je pjesmica kojom se još i danas sprda brojna populacija gotičara.

Tjeskobna raspoloženja, sklonost mračnijoj strani i krajnja odvojenost od svijeta koji takvog pojedinca ne razumije, klasično se vežu uz srednjoškolske depresije i ljubav prema crnome karminu. Uniformnost grupe lako je prepoznatljiva, a ako u filmskome svijetu ima pandana doživotnim i srednjovječnim gotičarima, onda je to Tim Burton, čak i kada radi naoko nevine i šarene filmove o čokoladi ili zaglibi u znanstveno-fantastičnu «Planetu majmuna». Burton svoju osobnu gotiku ne manifestira dizajnerskim čizmama i pripijenim 'fishnet' krpicama, niti ga se može vidjeti kako turobno kliže udove na istrošenu Sisters Of Mercy matricu, nego već godinama snima niz osobitih i lako prepoznatljivih filmova kojima je mrak ili bolje, odmak od svjetla, unutarnje stanje i stav. I on se poput braće Coen «voli igrati u svome dijelu dvorišta», što je dobar razlog da se ovakav rijetki talent prati i u trenucima kada ga crne muze napuste.

Horror mjuzikl u režiji Tima Burtona, nešto je što svakako izaziva pažnju, no unatoč dominantnom pozdravljanju takve ideje od većeg dijela svjetske kritike, primjetno je kako najnovija derivacija Edvarda Škarorukog ne spada u red njegovih boljih radova. Iako je Burtonov potpis ujedno i jamac nekih motiva koji će se obavezno pojaviti, što mu je uostalnom i definicija autorstva, u «Sweeney Toddu» nije lako naći dijelova koji predstavljaju novitet, a ne tek nenadahnutu reciklažu. Jedan od razloga vjerojatno je malo dirnuti i izmjenjeni izvorni kazališni komad po kojemu je rađen, pa «Đavolji brijač Fleet Streeta» jest propisno ekranizirani mjuzikl, eleboriranog dizajna scena i vrsne glumačke ekipe. Prethodno je dovoljno za drvenu histrionsku pozornicu, no ne i za film koji bi skoro puna dva sata trebao držati pažnju. Ono glavno što se nalazi na putu između Burtonovog kadra i njegove publike jest sama narav mjuzikla u kojemu je vrlo teško ne ugaziti u broadwaysko kičasto blato, pa bilo ono i šarmantno gotičarsko. Svaka čast glumcima, ponajprije Johnnyju Deppu i Alanu Rickmanu, ali njihovo pjevanje nije poj i užitak u glazbi, nego nametnuta prisila koju oni tek odrade, no ne uživaju. A kako i bi kad songovi i uglazbljene sekvence «Sweeneya Todda» podsjećaju, ne na primjerice, radosnu «Evitu» ili «Chicago» čije je pjesme kasnije moguće pjevušiti, već samo na poveću kilometražu dijaloga koje je valjalo pod svaku cijenu ispjevati.

Razlika između izgovorenog teksta i teksta koji se pjevuši, jer nitko u «Sweeneyju» nema glas slavuja, ogromna je, posebice zbog prisutne potrebe da više likova u kadru u isto vrijeme isteže glasnice, pa se stvara čudesna kakofonija neslušljivih pjevača bez sluha. S druge strane, govorne scene pravi su darak za gledatelja, jer se tada može odmoriti od krivih nota i vokalizirane gotičarske tuge, iako i dalje nije jasno što je u svemu redateljski ili scenaristički ključ za upotrebu glazbe. Jesu li to posebno napete scene, one introspektivne ili neke treće nije nikako razlučivo, pa se kao i u drugim mjuziklima tog ranga stječe dojam kakvoga džuboksa koji slučajnim izborom ploča okida, preskače i uveseljava prisutne. Odmaknemo li se pak od činjenice da glumci decentno revaju kad god im netko i bez razloga kaže da to učine, ostaje dramatski prazan horror koji opet u središtu ima Škarorukog na «Sleepy Hollow» setu. Naravno, škare su ovdje britve, koje bivaju upotrebljene prvi puta tek na kraju prvoga sata. Prije toga, 20-tak minuta je Sweeneyju trebalo da se pjesmom adekvatno predstavi, da bi u drugom satu redao žrtve čija sudbina jest jedino u funkciji toga da mlaz krvi iz njihovog vrata izgleda lijepo. I izgleda tako, jer Burton to zna napraviti, no žanrovski je posve nezanimljiv čin i motiv njihova ubojstva. «Đavolji brijač» nije se, međutim, pomučio da do njihove krvce dođe – sve se svodi na muk sjedanja u brijački stolac, gdje ih Depp zareže i nakon toga zapjeva neku o svojoj osveti. Iako naznačena na početku, i servirana hladno kako i najbolje godi, Sweeneyjeva osveta izgleda dosadno i bez po muke izvedena, skoro damski, neđavolski i jedino namijenjena da bi se o njoj moglo pjevušiti. Činjenica da film izgleda vrhunski, ali mu je sve ostalo otišlo kat dolje u flajš-mašinu, nije nešto što odveć pomaže dojmu kako Tim Burton i mjuzikl ne idu u istoj rečenici. Njegov dio dvorišta trajno je zanimljiv, a za ovaj konkretni, bolje je zaboraviti da se dogodio.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
The Pillowman - Saša Broz

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici