Bit će krvi - Paul Thomas Anderson

01.03.2008. Print | Pošalji link

Ima nešto vrlo zastrašujuće u velikim glumcima koji rade po metodi.

Daniel Day-Lewis jedan je od takvih koji, recimo to tako, posao uvijek nosi sa sobom i za samog snimanja, pa i kasnije, ostaje u ulozi. Javnost i mediji pak naprosto obožavaju te urbane legende o ozljedama, lošim odnosima s ekipom i još više, narušenim obiteljskim relacijama, jer bračni drugovi i djeca u tom razdoblju više ne žive s osobom koju poznaju, nego, primjerice, s naftnim magnatom čudno nakošenog hoda. Day-Lewis baš zbog toga vrlo rijetko nastupa, što je i razumljivo, jer se s ulogom toliko slijepi, da bi mu radni intenzitet kakvog vode drugi glumci s lakoćom uništio i privatni život i njega samoga. Uz dobijenog Oscara, kao simbol vrhovnog priznanja okoline, takav se način rada očito društveno odobrava, što baca u očaj sve one «normalne» glumce koji su u stanju, slikovito rečeno, posao ostaviti u uredu. Metoda zvijezde filma «Bit će krvi» Paula Thomasa Andersona nije ništa drugo do li manje ili više kontrolirani psihijatrijski poremećaj, jer drugdje, takva bi osoba završila na doktorskom kauču i težim sedativima. Blagajnica koja odlazi doma i tamo u svojoj kuhinji još uvijek okida račune? Ili prometni policajac koji usred noći u svom krevetu pokazuje lijevoj koloni automobila slobodan prolaz? Luđaci, definitivno, ali s Oscarom i aplaudiranjem odmah se mogu pozdraviti.

Andersonu je, na stranu sva nakaradnost takve percepcije poremećaja, izgleda baš i trebao luđak poput Day-Lewisa, i kao i sa svim tim likovima kojima lončići u glavi stalno zvekeću, nije ga uspio do kraja kontrolirati. «Bit će krvi» Day-Lewisov je show u «kukavičjem gnijezdu», gdje su se zajedno našle ogromne Andersonove ambicije i bolesna Danielova gluma, zamućena do te razine da mu se i lik kojeg za kameru živi također zove Daniel. Nažalost, većina inozemne kritike posrnula je pod čarima protagonista, dok su uspjeliji likovi, ali i nastupi, ostali zasjenjeni. U priči o magnatu koji želi izvući toliko novca da se može potpuno separirati od ljudi, što mu i uspijeva, bitno su zanimljiviji njegov posvojeni sin i još više, lažni svećenik i iscjelitelj kojega tumači Paul Dano. Osim što je i mladošću i neiskustvom uspio parirati glumčini s dijagnozom koju svi vole namjerno prešutjeti, vođa zabite kongregacije slojevitije je pogođen karakter u kojemu «Bit će krvi» postaje posve rasvijetljen i jasan. Jer da nije bilo tog lika, Day-Lewis bi bio još jedan od mitskih poduzetničkih ikona kakve se danas bez odmaka proučavaju na menadžerskim seminarima, s odlučnošću i dokinućem morala o kojem sanja svaki divlji kapitalist. Ono pak što čini Paul Dano, odnosno njegov lik, jest da klasičnu storiju o bogatašu koji je pout Howarda Hughesa prolupao, dovodi u paralelan odnos s religijom, čak i bez pomoći brojnih križeva koje je Anderson diskretno razmjestio u cijelome filmu.

Religija versus kapitalizam, i to onaj koji koristi posvojenu djecu kako bi u pregovorima nalikovao na obiteljskog čovjeka, jer takvi su po nekom zadrtom seoskom shvaćanju u svemu «normalniji», nađu se u najvažnijim trenucima ovog epa ne na suprotnim, nego na istim stranama. Anderson tek iz prikrajka mjeri tko je beskrupulozniji u zgrtanju bilo novca, bilo vjerničkog stada, jer iako se obje strane hrane različitim drogama, cilj im je isti – gomilanje dobara, odnosno ljudi iznad vlastitih potreba i svega što u taj odnos ekonomija razmjera uobičajeno unosi. Uz crtu jednakosti u klimaksu u kojem krvi zaista i bude, Anderson se prije toga dotiče i svoje omiljene teme disfunkcionalne ili alterantivne obitelji, za koju često nema što dobroga reći, ali cijeni mogućnost da i takva zajednica profunkcionira. Kao porno-familija u «Boogie Nights», i ova na početku obećaje, no kasnije se raspada, bez obzira što je u trenutku prije zaista služila kao sigurno utočište, što obitelj, u kojem god sastavu bila, zapravo i jest. Anderson je ozbiljniji u ovome filmu, sve snima u dužim i usporenijim potezima, postižući mjestimice, poput 15-minutnog uvoda bez riječi, grandioznost jednoga Kubricka u kojem čuveni prolog postanka postaje ipak manje eliptičan prolog izvlačenja nafte. Krštenjem malog djeteta tom crnom tekućinom, Andersonov pogled na duhovnost, slobodu i ekonomiju, njihov odnos i sve što iz njega proizlazi, gotovo je poganska varijacija koja nadilazi jednoobrazni pesimizam «Magnolije», uspijevajući zakoračiti još dalje i dublje, u osobnu tminu iz koje kao jedini kraj preostaje tvrdnja «I'm finished!». Day-Lewis se vjerojatno još uvijek budi okupan znojem i preplašenoj ženici uzvikuje tu rečenicu, što je Paul Thomas Anderson, redateljski nimalo nevin kao i njegov naftni junak, kapitalistički, namjerno i bez skrupula iskoristio. Sve za umjetnost.

Željko Luketić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici