Ruska obećanja - David Cronenberg

12.03.2008. Print | Pošalji link

Iako je ovo pitanje već previše puta postavljeno, silom prilika mora se to učiniti opet: što se dogodi s nekoć važnim i potentnim redateljima da u jednome trenutku karijere svjesno zakorače u konfekcijski mainstream?

Novac? Umor? Nedostatak inspiracije ili sve zajedno? Slično kako je i Martin Scorsese postao sinonim za dosadnu srednju struju koja koketira s malograđanskim mentalitetom Oscara, dogodilo se to i broju jedan s biološke žanrovske margine. Prethodno je tek uvjetno rečeno, jer David Cronenberg uvijek je bio nekoliko koplja više od konkurencije, čak i kada bi ga se pokušalo smjestiti u neki zaseban filmski rod ili mu opus zaokružiti zajedničkom temom. Unatoč manjku jasnih odrednica i ladica, što je u njegovom slučaju prednost, danas ipak znamo što to čini Cronenbergov stil i potpis. Također, sa tugom u srcu i suzom u oku, valja konstatirati kako Cronenberga kakvog smo poznavali jednostavno više nema. Voljnim odabirom, ili nečim trećim, autor koji je svojim radovima rušio sve granice, predviđao pojave i do dvadesetak godina unaprijed, ili avangardnim pristupom šamarao publiku neočekivanim slijedom scena, danas je tek korektni i neuzbudljivi štancer televizijskih obrazaca. Nakon «Spidera» se moglo reći, u redu, zalomilo mu se, «Povijest nasilja» već je podigla koju zabrinutu obrvu, dok recentna «Ruska obećanja» predstavljaju tužan in memoriam jednoj sjajnoj i progresivnoj karijeri.

Suzu i tugu na stranu, «Ruska obećanja», pokušamo li ih gledati s namjernim ignoriranjem imena na špici, tek su pristojno režiran film s katastrofalno klišejiziranim scenarijem. Ako spomenemo da se ovaj mafijaški naslov, koji se bavi ruskim gangsterima u britanskom podzemlju, 2008. godine i dalje zadovoljava stereotipima o kvalitetno spremljenom boršču, ispijenoj votki ili nesretnim ukrajinskim mladicama koje su prisiljene podavati svoja međunožja za drogu i novac, onda sve postaje formula koja je svoje odslužila još osamdesetih. Tada se Rocky boksom borio protiv crvene pošasti, Arnold se bez ručnika šetao po usijanim ruskim kupeljima, a mladi Cronenberg proročki je govorio o medijima u «Videodromu». Ove godine pak, dogodila se inverzija, prvospomenuti junaci našli su druge, pametnije zanimacije, dok autor «Golog ručka» i «Sudara» šeta svoje likove po parnim kupeljima, dajući im nimalo zahtjevnu zadaću da se s čečenskom mafijom potuku gologuzi. Koliko god se to svidjelo publici drvenog i precijenjenog Vigga Mortensena, «Ruska obećanja» time ne dobivaju ništa, jer su u svojoj osnovi ne opasan gangsterski siže, nego tek cmizdrava melodrama o dobrodušnoj ženici koja spašava napušteno dijete. Što je zaista slatko.

Ali vratimo se u realnost: 'slatko' nije i ne bi trebala biti odrednica Cronenbergovog filma. Čak i pod cijenu nekoliko ubačenih uskršnjih darova, poput eksplicitnih nasilnih scena, «Ruska obećanja» ogrnuta su u damsko melodramatsko krzno koje likove predstavlja kao bazično dobre i isto tako loše, ali nikad u jednoj osobi, jer bi to valjda bilo previše kompleksno za shvatiti. Sveti Viggo i sveta i krijeposna Naomi Watts našli su se u nečemu što pokušava otkrivati manje poznate dijelove ruskog podzemnog svijeta, no i u tome se nailazi na neobičnu i netipičnu Cronenbergovu suzdržanost. Za mafijoza Vincenta Cassela koji svojom žestokom homofobijom prikriva činjenicu da je gay, što je i iz aviona jasno, ta se ideja nekim čudom ne koristi u završnici koja opet salonski bojažljivo insinuira intimnost likova ili čak zaljubljenost muških protagonista. Pored njih dvojice, koji nikad neće reći da je jedan drugome miliji nego što to podrazumijeva prijateljski odnos, «Ruska obećanja» supostavljaju tek univerzalnu majku Naomi koja je posve aseksualna i samo joj je dobrobit slatkog siročeta na umu. Ubačena je i digresija koja objašnjava zašto je gologuzi Viggo toliko dobar, ali i ona ne doprinosi ništa bitno kraju koji ruskoj mafiji predviđa brzi raspad i razotkrivanje. Otud i «obećanja» u naslovu, jer će zle tamanitelje boršča zakon privesti svojoj ruci, netko od njih možda konačno i nađe dečka, a ljupko djetešce odrast će u kvalitetnu i zanimljivu osobu koja će završiti visoke škole u Londonu. «Obećanje» se nažalost ne odnosi na Cronenberga, koji bi, ako već nema što više reći, mogao i prestati snimati ovako prosječne uratke, nego se posvetiti kreiranju DVD dodataka na remasteriranim diskovima svojih starih, ali još uvijek važnih filmova.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Distrikt 9 - Neill Blomkamp
Subversive film festival posvećen Kini
Kina u fokusu Subversive Film Festivala

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici