Što sa sobom preko dana - Ivona Juka

26.03.2008. Print | Pošalji link

Nevjerojatno popularna američka TV serija 'Oz', koja je u Hrvatskoj čak i u reprizama imala rekordnu gledanost, izdigla je zatvorske subžanrove u žižu javnosti.

Ispostavilo se kako običan civilni puk iznimno zanimaju dogodovštine u kaznionicama, a prostor iza rešetaka vremenom je postao mjesto mistifikacije stalnih i skoro pa zadanih zatvorskih tema. 'Oz'-u se prigovaralo zaoštravanje tih klišeja do ekstremnih razmjera, što je ujedno bio i razlog zašto je tako rado gledan. Američki sistem, međutim, što zbog brojnosti i što zbog drukčijeg penološkog sustava, jest bio blizak scenama iz kultne HBO serije, i ono što su hrvatski gledatelji, barem oni bez direktnog zatvorskog staža, htjeli znati jest logičan nastavak i pitanje – je li tako i ovdje? Ivona Juka, autorica dokumentarca 'Što sa sobom preko dana' nije odgovarala na to pitanje, nego je odmah nastupila s jasnom presumpcijom kako kažnjenički život ne čine stalne borbe za vlast i unutarnju hijerarhiju, niti nastavak kriminalnih radnji i nasilja, te brojna ubojstva i silovanja. Otišla je i korak dalje te ponudila tvrdnju kako smo ispred ili iza brave u Lepoglavi, svi zapravo isti.

Za potkrijepu svoje teze Juka je odabrala trojicu kažnjenika, od kojih dvojica služe kaznu zbog ubojstva, a jedan zbog krađe. Bez preočitog uljepšavanja, ali i bez ikakve osude, 'Što sa sobom preko dana' bilježi njihovu životnu povijest, ali i ocrtava kako to izgleda čamiti u zatvoru u Hrvatskoj. I sve bi sa Jukinim pristupom bilo u redu da trojica odabranih zapravo i nisu tipičan presjek zatvorenika, jer ovi kojima se ona bavi prilično su istaknuti dio te populacije. Tipičan hrvatski kažnjenik, naime, ne glumi u kazališnim predstavama, što je sa ovim zvijezdama Gavelle slučaj, niti ima status donekle slavne osobe čiji lik urešuje plakate i novinske reportaže o družini koja slobodno vrijeme krati slobodnim interpretacijama Shakespearea. Sa Jukinom interpolacijom unaprijed pripremljene teze u tri istaknuta lika također nema ništa loše, jer to je uostalom dokumentaristički pristup koji zadnjih godina proslavlja žanr, ali i čini da se o njemu sve više raspravlja ne na filmskoj nego na ideološkoj razini. Ne čudi stoga što se nakon gledanja ovog filma pojavljuju i pomalo ljute opaske na domaći zatvorski sustav: momci koji tamo borave u mnogim slučajevima žive bolje i urednije nego prije, vježbaju u teretani, puno čitaju i imaju zajamčena tri dnevna obroka. Jukin trojac još je smješten i u dijelu zatvora koji je poluotvorenog tipa, pa oni mogu i u laganu šetnjicu i jogging kad požele.

Daleko je sve to od znaka jednakosti među ljudima koji problema sa sobom i svojim vremenom mogu imati na više razina, no samo neki od njih odlučili su ga riješiti kriminalnim radnjama. Od likova koje film fokusira upravo oni s najmanjim zločinima ispunjavaju taj obrazac, dok ostali, s ubojstvima iza leđa i dramatičnim obiteljskim zaleđima odaju trajnu različitost. Pritom nitko nikome ne sudi, niti je to posao gledatelja filma, ali tvrditi kako je netko tko je iskasapio čovjeka samo zato što je stavio ruku na koljeno njegove djevojke tek 'običan čovjek' izazvat će više proturijeka nego slaganja. Također, 'Što sa sobom preko dana' kao da vrlo sistematično izbjegava upitati zatvorenike o mračnijim, 'ozovskim' stranama njihovog odsluživanja kazne: drogiranje i snifanje ljepila je natuknuto, međusobno nasilje tek jednom kratkom scenom naguravanja na igralištu, dok primjerice, o seksualnom životu zatvorenika nema ni riječi. Kako ga upražnjavaju, imaju li bračne posjete i što je sa tim mitskim silovanjima koja sporadično dospijevaju izvan zatvorskih zidina na zadnju stranicu Jutarnjeg? Humani hrvatski penološki sustav poznat je nadaleko kao takav, no zatvori su uvijek i otkad postoje konstanta, o čemu će izgleda prije izvijestiti novine, zajedno sa screenshotovima scena seksa koje mobitelima dođu do redakcija, nego jedan dokumentarac koji se bavi zatvorskom svakodnevicom. Juki promiče i da redatelj predstave svoje glumce zatvorenike nabrijava sintagmama poput «pojebao je sve muško i žensko» što jasno podrazumijeva da zatvaranjem vrata u Lepoglavi zaista počinje 'Oz', ali u manjem koncentratu.

Većina kažnjenika ima problema sa kojima se moraju nositi sami, ali i sam sustav ima svoje probleme, poput svećenika koji ubojice, sada preobraćene u religiozne fanatike, naziva «onima koji pomažu da se ode na drugi svijet», ili sudskih dosjea u kojima nekome recidivistu nakon bogate kriminalne prošlosti piše romansirani biografski sažetak tipa «kažnjenikov život pun je pustolovina i avantura». U ovom odlično montiranom dokumentarcu, čiju zanimljivost osigurava tema, možda i nije trebalo toliko humanizirati ono što je već humano, dok je uzak fokus istovremeno i prednost i mana: prikaz je interesantan u onome što nudi, ali nipošto nije trebao biti toliko usmjeren. Jer Juka i njena ekipa u pet dana snimanja izvukli su puno, no možda ne i dovoljno za ono što su zaista htjeli.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
ZagrebDox 2009.
Počinje peto izdanje ZagrebDoxa!
U kina se probio domaći dokumentarni film o zatvorenicima!
Što sa sobom preko dana?

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici