Četvrta sestra - Samo M. Strelec

21.04.2007. Print | Pošalji link

Da je Čehov neprolazan, činjenica je kojoj ne treba previše konkretnih potvrda, barem ne onoliko koliko bi nas željezni repertoari tradicionalnih kazališnih kuća željeli uvjeriti.

Argumentacija je pritom gotovo uvijek ista: nerazrješive sudbinske dileme Čehovljevih lica zaista jesu uvijek aktualne i široko primjenjive. No, upravo zato Čehova ne treba igrati u takozvanom povijesno obaviještenom ključu, s uvijek istim šinjelima ili pak na sceni koja rezonira damarom idilične i učmale ruske provincije. Jer, ako je Čehov baš uvijek aktualan onda je to i danas kad se nagađa tko sve ima oružja za masovno uništenje, kad je u nekim dijelovima svijeta kockanje sa životom i svakodnevni ulazak u sredstva javnog prijevoza ili sveučilišni kampus.

Ukratko, kad je rizik postavljen izvan podjela na razvijeni Zapad, tranzicijski Istok i siromašni Jug, on postaje još jednim objedinjavajućim faktorom globaliziranog svijeta. Ako taj svijet čita Čehova, u njemu više ne pronalazi samo žudnju za ljubavlju, boljim i ispunjenijim životom, nego i odjek straha za život sam. Žudnja Čehovljevih likova, točnije njihov žal za životom, uvijek je bio sinonim za strah od propuštanja života, pa su tako i one tri sestre hvatale svaku slamku spasa, čak i kad je i njima samima bilo jasno da nijedna od njih nije ona prava.

U tranzicijskom krajobrazu, koji za većinu predstavlja tek dugu perspektivu očaja, a tek za nekolicinu i pravu poslovnu priliku, poljsko-američki pisac Janusz Glowcki pronašao je idealno utočište za svoju «Četvrtu sestru», suvremenu inačicu Čehovljevog klasika. Kako je Rusija bila središte jednog od polova bipolarnog svijeta, logično je da je u njoj raspad promjena paradigme morala izazavati tektonski poremećaj, mjerljiv samo s povijesnim katastrofama koje su pratile urušavanje velikih geopolitičkih formacija. Glowacki se time bavi kao veselom katastrofom, gdje apsurd zamjenjuje tragediju, interes osjećaje, a zabava umjetnost, ali po tome Rusija devedesetih, kao prizorište «Četvrte sestre» i nije baš bitno različita od ostatka svijeta.

Slovenski redatelj Samo M. Strelec i to je shvatio, pa je, za razliku od Ivice Boban 2001. koja se dubrovačkom ambijentalnom inscenacijom «Četvrte sestre» obračunavala s društvom primarno televizijskog spektakla, okrenuo minimalističkoj studiji čehovljanskog pitanja «Kako živjeti?». U skidanju slojeva kako bi došao do bitnog, Strelec je međutim skinuo previše, barem u ponuđenom kontekstu Dramskog kazališta Gavella, čiji ansambl ipak nije spreman za igru na praznoj velikoj pozornici. U Atriju još možda, jer to ipak nisu daske po kojima su gazili velikani na čija ramena, zajedničkom krivnjom, nitko nije uspio stati. Unatoč očitom glumačkom trudu, najprije Bojane Gregorić Vejzović, Nataše Janjić i Nanada Cvetka, velik dio «Četvrte sestre», čak i očišćene od izvornih aluzija na devedesete, u predstavi prolazi neprimjetno. A upravo u pozadini glavnih priča o promašenim ljubavima i prokockanim prilikama života, ostaju skrivene Glowackijeve cinične upute za bolji život. Rijetko je kad kazališni komad i toliko nazovi poučan kao što je to «Četvrta sestra»: mafijaške i poduzetničke početnike Hrvoje Klobučar uči da na početku karijere moraju biti bacani kroz prozor kako bi kasnije oni mogli bacati druge, dok ostarjele alkoholičare Dubravka Miletić i Ivica Vidović upozoravaju da između svake boce votke treba dvije minute stajati na svježem zraku, i to bez cigarete, jer «zdravlje je samo jedno».

Kao komad o nadi naslonjen na Čehova, «Četvrta sestra» završava katastrofom te iste nade, koja u času sva lica rješava svih pitanja o i u životu, jedina njezina poruka je odustajanje od traženja smisla, ali i ustrajnost težnji «višim ciljevima», kako to kaže transrodni Kolja Nenada Cvetka. Poruka je zapravo u potpunosti Čehovljeva, čak i iz vizure maloljetne ruske prostitutke čija je sudbina okosnica Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma. Između šljokičaste haljine lažne prostitutke na dodjeli najpoznatije filmske nagrade i radnog kombinezona čuvarice u cirkusu, inače diplomirane pravnice, koja tigrovu porciju mesa dijeli s obitelji ratnog veterana, Glowackijeva je «Četvrta sestra» jedna od najboljih zbirki efekata i defekata svijeta današnjice. Ukoliko je cijeli svijet pozornica, prazna scena i veliki reklamni plakat, koji trosjed reklamira sloganom «Lakoća življenja», zaista jesu najuspješnija metafora na trenutnom zagrebačkom repertoaru, ali za potpuni uspjeh predstave trebalo je, i na konceptualnoj i na izvedbenoj razini, pronaći pravu mjeru između dramskog i epskog teatra.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici