Turandot - Vasilij Senjin

28.04.2008. Print | Pošalji link

Danas je kasno ponovno se sjetiti argumenata koji već nekoliko godina raspiruju debatu o nestalnosti, neprofiliranosti i nedomišljenosti repertoara domaćih kazališta.

Ionako ništa ne pomaže, pa unatoč solidnom čak i iznenađujuće kvalitetnom središnjem dijelu, sezona Dramskog kazališta Gavella završava onako kako je počela – tragikomičnim nesporazumom.

Puškinova «Mećava», onakva kako ju je postavio Aleksandar Ogarjov bila je izuzetak, pokušaj osvježenja kazališta kazališnim sredstvima, ali hipertrofiranom željom spuštena na razinu lakoglazbene doskočice. Da je ostala usamljena, predstavljala bi pogrešku na koju uprava kazališta možda i ima pravo jednom u sezoni, ali nakon što se na repertoaru našla i «Turandot» Carla Gozzija u režiji Vasilija Senjina, čini se da u nedosljednom i nepromišljenom pristajanju na poetike gostujućih redatelja ipak ima nekog sistema. Naravno, nema ga, jer Senjin je u Gavellu pozvan zbog svojih navodnih uspjeha u Zagrebačkom kazalištu mladih, pa je jedna  od rijetkih zaista pozitivnih činjenica u vezi s «Turandot» ta da se ruski redatelj nije ponovno odlučio za svoju klasiku, nego se okušao na manje poznatom terenu.

Poznatija u promijenjenoj opernoj verziji, bajkovito obojena Gozzijeva tragikomedija, a zapravo danas tek farsa, govori o sasvim mogućoj ljubavi princeze i princa. Toj  ljubavi, naime, na putu stoji samo princezina    razmaženost, ali u mogućem malo dubljem čitanju, i emancipacija, jer ne pristaje da joj supruga izabere tek nekoliko točnih odgovora na zagonetke koje im sama postavlja. Moglo se s tom temom svašta, ali Senjinov je problem da ništa od onoga što je možda prvotno i planirao postaviti, ne odradi do kraja. u ZKM-u, «Anu Karenjinu» htio je voditi suvremeno, s vrištećim pop-rock baladama, dok je s druge strane «Galeba» htio ostaviti čistog i nevinog kao da ga gleda sam Čehov. To se kasnije i dogodilo, kad je u istoj dvorani igrala predstava  Senjinovog profesora Pjotra Fomenka. Nijedna od namjera, međutim, nije prošla, Ana je sa sukobom kičaste suvremenosti i povijesnih kostima postala banalna, dok je «Galeb» sveden na korektno čitanje drame, također u povijesnim kostimima.

«Turadnot» napokon, ima suvremene kostime, i na to bi se uglavnom mogla svesti sva invencija koju je redatelj pokušao dokazati, između ostaloga i postavljanjem suvremenog medijskog okvira već ionako dovoljno bizarnoj priči. Nepotrebno, jer o televiziji i društvu spektakla i kiča nije rekao ništa novo, osim eventualno usporedbe Turandot s Paris Hilton, što je premalo za cijelu predstavu. S druge strane, kičasta priča o ljubavi koja pobjeđuje pronađena je već u «Mećavi», a dvije takve predstave u istoj sezoni malo su previše inzistiranja na sličnoj temi. Oni koje treba šokirati suvremenošću preživjet će činjenicu da su tipovi commedije dell' arte danas televizijski voditelji, i uzdistat će na priču. Drugi, koje priča o zaljubljivo-nezaljubljivoj princezi ne zanima, o televizijskim voditeljima misle još gore od Senjina, ali mogli bi živjeti s naznakom kazališne multimedije kad ona u Gavelli ne bi bila izvedena na granici siromaštva i dilentantizma. Čak i HTV, naime, ima bolju sliku i živahniju računalnu grafiku od one koje se servira na plazmama u «Turandot».

Želio je Senjin donijeti i seksipil, pa i igranje na lolita-kliše uspaljene djevice, te je natjerao Ivanu Roščić na histeriju i simulaciju maturbiranja dok na rukama, nejasno zašto, ima boksačke rukavice. Ona se u tome donekle i snalazi, iako histeričnim urlikanjem testira strpljenje gledatelja. Najbolje su role zato ipak ostvarili oni koji su predstavu shvatili kao šalu koju mogu razigrati - Sven Medvešek, Antonija Stanišić, Filip Šovagović i Ranko Zidarić. Ostali su ionako svedeni na funkcije gegova i protrčavanja, ili pak gorljivog ljubavnika, za što je čini se pretplaćen Hrvoje Klobučar.

«Turandot» je tako romantična razbibriga, na trenutke zabavna koliko i iritantna. Ako je Vasilij Senjin nešto ozbiljnije htio reći, a ne se samo igrati kazalištem, uspio je upravo koliko je uspješna i masturbacija boksačkim rukavicama. To možda i jest umjetnost, ali daje pogrešnu poruku da svako osuvremnjivanje klasika, pa čak i kazalište samo, nije ništa više od samozadovoljavanja.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
'Prikriveni križ' na pozornici HNK
Crux dissimulata – opera koja nije pasionska baština
Pepeljuga - Peter Pawlik
Rossinijeva 'Pepeljuga' u HNK-u
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Turandot – Gianluca Marcianó
Puccinijeva Turandot bez tuđih dodataka
Puccinijeva Turandot u HNK-u se izvodi - koncertno
Tri opere o smrti

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici