Kako misliš mene nema?! - Ivica Boban

23.04.2007. Print | Pošalji link

Unatoč skokovitom repertoaru, pa i varirarnju uspješnosti samih produkcija, Teatar EXIT već više od desetljeća funkcionira zapravo kao neka vrsta poslijediplomskog studija za domaće glumce.

 Iako se termin «glumačko kazalište» rabi možda i pretjerano, kao jedna od onih fraza koje lijepo zvuče čak i ispražnjene od značenja, EXIT je uvijek, čak i kad nije pogodio, ostavljao mogućnost pogreške kao marginu osiguranu istraživačkom formom rada. Nekoliko generacija domaćih izvođača tu je školu prošlo, i iako je pitanje koliko im se to danas vidi u nastupu u institucionalnim kazalištima, trud njih ali i onih koji su u EXIT-ove predstave smislili i režirali nije ostao nezapažen. S druge strane, nažalost, EXIT više nema generacije koju sustavno prati, kao u najproduktivnijem i najkvalitetnijem razdoblju, pa u posljednje dvije sezone gotovo svaka produkcija donosi i nove izvođače, ponekad friške akademce kojima je to prvi izlaz na otvorenu scenu a ponekad i osobnosti poznate iz drugih sfera javnog izvođačkog djelovanja.

Nakon uspješnice «Shakespeare na EXIT», koja publici podilazi humornom obradom Bardove ostavštine, ali i izuzetnom glumačkom vještinom, ovih dana je kazalište iz Ilice 208 dobilo repertoarni novitet koji nudi jednaku glumačku energiju ali s bitno kvalitetnijim sadržajem. Riječ je o predstavi naslova «Kako misliš mene nema», autorskom radu Ivice Boban koja je s Amarom Bukvićem i Filipom Juričićem još dok su bili njezini studenti na Akademiji dramske umjetnosti osjetila kako je ispitna produkcija nadrasla samu sebe i kako teži postati punokrvnom predstavom.

U međuvremenu su studenti diplomirali, pomalo igrali u institucionalnim i izvaninstitucionalnim okvirima, i konačno postali zvjezdice u sklopu poplave domaće televizijske produkcije potaknute inozemnim šprancama i novcem, te domaćim kadrom koji se pritom tješi da je u cijeloj stvari zadržao autorski, pa čak i umjetnički kredibilitet. Mišljenje o žrvnju sapunica i slične robe široke potrošnje podosta se razlikuje, pa jedni tvrde da je riječ o pozitivnom preokretu a drugi da će ta navala potrošiti kvintesenciju kvalitetnog domaćeg glumačkog kadra. No, Bukvić i Juričić potvrda su da ovo posljednje ne mora biti istina. Iako dosadašnjim kazališnim radom još zapravo nisu ni stigli pokazati što znaju i umiju, jer svaki bilježi tek po nekoliko produkcija s uglavnom sporednim ulogama, njihove televizijske avanture ipak nisu ostavile traga na glumačkom izrazu, kao što se boje pesimisti i tradicionalisti. Ili su se, što je čak i vjerojatnije, u radu s Ivicom Boban u predstavi gdje sve ovisi isključivo o njima, svojski potrudili. Naime, «Kako misliš mene nema» sigurno broji dva najugodnija glumačka iznenađenja ove zagrebačke kazališne sezone.

Za uspjeh je ipak potrebno troje, pa pritom ne treba zenemariti niti impuls Ivice Boban, zajedno s njezinim već prokušanim metodama ispitivanja suvremenosti i svakodnevlja kroz kazališni izraz u jednakoj mjeri oslonjen na fizičko i psihičko svakog od izvođača. Ono što je prije gotovo deset godina bila dramatična predstava «Kako sada stvari stoje», danas je, u nešto, ali ne i potpuno lakšem ključu ostvareno kroz «Kako misliš mene nema». Lakšem zato što nova predstava Teatra EXIT vrluda između sasvim ozbiljnog kazališnog pitanja bivanja na sceni, preuzimanja dramskih lica i raspada izvođačkog subjekta u toj ponekad i shizofrenoj metazbilji s jedne, i duhovitim ali toplim karikiranjem s druge strane.

Spoj čini nekoliko linija priče: osnovni prati dvojicu mladih ali ne baš perspektivnih i inteligentnih gradskih likova koji unatoč egzistencijalnim nevoljama odlučuju otići na more, a na nju se nadograđuju aktualne šale, britki obračuni s političkim i drugim moćnicima te skečevi iz, priznali si mi to ili ne, multikulturalnog života velegrada gdje se civilizacijske navike miješaju kao i narječja. Sve to otvara mogućnost brze glumačke metamorfoze, koja bi bila tek vježba da nema onog posljednjeg sloja, kad izvođači preuzimaju vlastiti lik, i brutalno iz svojega scenskog «ja» komentiraju svoj zbiljski «ja», onaj koji zarađuje u sapunicama iako mu to baš i nije drago. Kad se predstava sklopi do krajnjih detalja, ona prestaje biti tek smijehu okrenut improvizacijski skeč, a postaje ona vrsta glumačkog ispita koja više nema veze ni sa kakvom akademijom. «Kako misliš mene nema», unatoč pomalo zbrzanom melodramskom i publici upućenom završetku, dobar je spoj introspekcije i ekstrovertiranosti, što znači da publiku ostavlja zadovoljnom i zapitanom, čak i ako nakon predstave nastavi gledati sapunice. Jer Juričić i Bukvić pokazali su da ih, unatoč njima, i te kako ima.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici