Cirkus Historija - Sonja Vukičević

03.05.2007. Print | Pošalji link

Iako za to nije baš trebalo previše pameti, nego samo malo dobre volje, u posljednje vrijeme primjetan je iznaneđujuće pozitivan trend u domaćem kazalištu – razmjena predstava ali i gostovanja.

 Da stvar zaista ima smisla, te da je i produkcijski i financijski itekako isplativo, kad je već predstava na putu, igrati je nekoliko puta u različitim gradovima, pokazuje sve veći i češći broj inozemnih produkcija na domaćim pozornicama. Brojem takvih prednjači Zagrebačko kazalište mladih, izvan ili u sklopu takozvanog Ciklusa europskog kazališta, koje zaista agilno dovodi sve što se u blizini može naći. Tako na primjer splitski Marulićevi dani ne mogu proći, a da se barem jedna predstava ne zaustavi u Zagrebu, dok je slično i s riječkim Festivalom malih scena. Ove je godine zagrebačka publika imala prilike vidjeti prvi produkcijski, a zapravo koprodukcijski, poduhvat beogradskog BITEF-a, festivala koji slavi četiri desetljeća postojanja i praćenja suvremenih svjetskih kazališnih trendova. Međutim, «Cirkus Historija», kako glasi naslov tog zajedničkog projekta Jugoslovenskog dramskog pozorišta i BITEF-a, koliko god se trudio biti povijesno važan i iz drugih, unutarnjih razloga, ipak nije ni tako važan niti snažan kazališni čin kao što bi se moglo zaključiti iz najave.

Kad god se govori ili piše o Shakespeareu ne može se izostaviti sintagmu Veliki mehanizam, jer tako je Jan Kott pročitao Bardove povijesne kronike i tragedije. Iako je taj Veliki mehanizam već postao uobičajenom poštapalicom korištenom i gdje treba i gdje ne treba, njegova je privlačnost, kao i kod svake dobre ideje, u jednostavnosti kojom sumira djelovanje i značenje, pa epigone i ponavljače ne treba kriviti, ali bi njihov utjecaj trebalo svesti na razumnu mjeru. A o samom Mehanizmu promisliti još koji put prije nego što ga se progalsi kanonskom, sveprisutnom i baš uvijek primjenjivom konstrukcijom.

Sonja Vukičević, beogradska balerina, koreografkinja i redateljica bogate karijere i opusa, željela je taj pojam iz šekspirologije oprimjeriti predstavom iznenađujuće kratkog trajanja, uzme li se u obzir nekoliko ranijih pokušja, kao što su primjerice bile «Kronike» Jurija Ljubimova. Jednostavna i naizgled spasonosna zamisao bila je ne igrati ključne prizore, nego uglavnom iz ključnih monologa Shakespeareovih junaka i antijunaka izvući esenciju njihove, vlastitom ili tuđiom krivnjom, tragične uloge. Tako dobiveni spoj zaista jest zgodan kompendij snažnih iskaza, koji doduše ponešto gubi izvan izvornog konteksta, ali u suradnji sa sličnim uspijeva zadržati poetskopovijesnu nit, koja se opire čistoj teatralizaciji. Dramaturški, koristeći pritom i samog Jana Kotta, jednog od najpoznatijih šekspirologa, struktura stoji kao testualni predložak za kazališno istraživanje, no nedostaje joj forma koja bi na pravi način izrazila njezin značenjski potencijal.

Nažalost, Sonja Vukićević odlučila se za cirkuski imaginarij, što samo po sebi i nije moralo biti loše kad ga njezin koreografski impuls ne bi dotjerao do groteske, i to ne one upisane u Shakespearove tekstove, nego izvedbene. Iako zatvoreni krug nasilja, koji se prekida tek dolaskom nove generacije - ali i tada samo da bi se ponovio u noj - zaista jest groteska svoje vrste, «Cirkus Historija» od samog je početka nepotrebni i zamorni slijed prizora cirkuske vještine kojoj dječje balerine nimalo ne pomažu, kao ni glazbeni citati, primjerice, Nicka Cavea. Takozvani novi cirkus dopušta dramske sadržaje, no u ovom slučaju je spoj žongliranja i drame - što čak i u ovako radikalno apstrahiranoj inačici svi Macbethi, Hamleti, Richardi i Othelli jesu - zaista nepotreban i na kraju – kontraproduktivan.

Unatoč temi, izvorima i načinu obrade, smislenost projekta «Cirkus Historija» tek je nešto viša od koreografirane kompilacije značenja zasjenjenog lijepim, ali u smislu kazališnih trendova, već i pomalo zastrajelim slikama. Ukoliko je pak namjera bila postaviti ansambl Jugodrpa pred izazov drukčiji od uobičajenog repertoarnog niza, i tu je rezultat tek polovičan, s obzirom na pokazane tek bazične cirkuske vještine. Najgore je rješenje ipak ono treće, da je autorski rad Sonje Vukičević zapravo banalni zagovor mira, života i ljepote, no kao takav, on je, pogotovo u ovakvoj izvedbi, premaleni kamenčić i zbog njega se Veliki mehanizam sigurno neće zaustaviti.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici