Queer Zagreb 2007

14.05.2007. Print | Pošalji link

Negdje između umjetnosti i aktivizma, iako su obje kategorije propusne na iskorake, održan je program i petog izdanja festivala Queer Zagreb.

Festival je nastao kao platforma za isticanje vidljivosti ne jedne grupacije na način kako bi se to moglo pretpostaviti, a onda i opovrgavati, nego kao mjesto susreta ideja i umjetničkih praksi koje pitanja spolnosti, ali i šira pitanja identiteta, promatraju iz drukčijeg kuta, nenormativnog i time neobičnog. Kako je identitetna osnova, ili jednostavno rečeno pitanje o vlastitom ja, zapravo u osnovi svakog umjetničkog čina, tako je i program Queer Zagreba otvoren za cijeli raspon izraza, od minimalističkih performansa do zahtjevnih produkcija nacionalnih kazališnih kuća.

Otvorenje je pripalo Drami Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane i velikoj repertoarnoj predstavi «Edip u Korintu» koja je svojevrsni presedan čak i u slovenskim, bitno liberalnijim kazališnim okvirima. Golotinja, i to muška, izraziti fizički kontakt odjevenih i razodjevenih muških tijela privukli su pozornost publike više nego ono što je u predstavi ipak važnije, a to je izvanredni tekst slovenskog pjesnika i dramatičara Iva Svetine i jedna od u posljednje vrijeme uspjelijih režija Ivice Buljana. Svetina se uhvatio pretpovijesti poznate Edipove priče, dakle prije nego što je ne znajući ubio oca i tako počeo ispunjavati proročanstvo od kojeg je bježao. Umjesto zrelim muškarcem, Svetinin tekst bavi se Edipom na granici između adolescenta i odraslog čovjeka, u vrijeme kad mu postaje jasno da s njegovim porijeklom i njegovom sudbinom nešto nije kako bi trebalo biti, i kako ga okolina pokušava uvjeriti. U kontekstu Queer festivala, međutim, više od književnih poveznica vrijedi Edipovo identitetsko pitanje. Osnovni sastojak drame je potraga za korijenom u odnosu prema kojem se gradi osnovica osobnosti, a koji je za Edipa nepoznanica, pa je i sam za sebe tek varijabla, ali takva koja se odbija okretati prema vjetru.

Ivica Buljan ovu je priču o odrastanju postavio na svoj sad već uobičajeni način, na otvorenoj sceni s puno kaotičnog gibanja, te pjesme i plesa koji ponekad zaista i jesu u funkciji radnje. Zbog svega toga, ali i izvrsnog ansambla ljubljanske Drame, sa Sašom Tabakovićem, Veronikom Drolc i Markom Mandićem, Edip je ujedno je i najsnažnija stavka izvedbenog dijela ovogodišnjeg Queera.

S druge strane, naizgled izvan konteksta, Jerome Bel izveo je uvjetno rečeno plesnu predstavu naslova «Pichet Klunchun i ja», dijalošku početnicu o suvremenoj umjetnosti i plesu, te njihovim kulturalnim ograničenjima i značenjima. Kako Jerome Bela zagrebačka publika poznaje kao koreografa koji voli ironizirati izvedbenu situaciju, a postavke umjetničkog djelovanja dovoditi do logičnog ali ponekad i samoponištavajućeg kraja, takav je i njegov susret s izvođačem tradicionalnog tajlandskog plesa «khon». U razlikama kultura, ali i pristupa izvedbenim umjetnostima, Klunchun i Bel nisu se na kraju razumjeli, uz puno međusobno uvažavanje, i time je instant multikulturalizam dobio neoborivi protuargument, još vredniji zato što dolazi od samih izvođača, a ne teoretičara.

Ivo Dimčev, bugarski svestrani izvođač i koreograf, treći je najvažniji segment izvedbenog dijela programa petog Queer Zagreba. S aurom nove zvijezde istočnoeuropskog performansa, Dimčev je u Zagrebu održao i koncert, poseban prije zbog njegove improvizirane koreografije i scenske osobnosti nego tehnici pjevanja u falsetu ili izbora pjesama. Predstava «Lili Handel» je međutim nešto kompleksnija tvorevina, groteskna monodrama s elementima transvestitskog kabarea, ali u njezinim dubinama progovara tragičan lik, neka vrsta potrošene dive ovog ili onog zanata, koja još uvijek pokušava prodati svoje tijelo. Kad se skupe sve strategije kojima Dimčev kroz Lili Handel zavodi publiku, odbijanjem izvedbene i biografske predaje, riječ je o predstavi koja zapravo slavi život u svim njegovim pojavnim oblicima. Sam je Dimčev, s druge strane, potpuna suprotnost svoje izmišljene heroine, jer riječ je o izuzetnom izvođaču kojeg bi trebalo u Zagreb dovesti još koji put i to s projektom koji bi pokazao sve njegove izvođačke, koreografske i dramaturške potencijale.

Uz domaće snage, Pravdana Devlahovića i Matiju Ferlina, te Draganu Alfirević iz Srbije, i ovogododišnje je izdanje dokazalo da se u samo pet godina Queer Zagreb uspio profilirati kao manifestcija koja može stajati uz bok bitno većim, skupljim i starijim festivalima. Unatoč aktivističkoj gesti, Queer je istodobno i prvorazredna kulturna manifestacija, što je činjenica koju, nažalost, mnogi još ne mogu ili ne žele prihvatiti.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici