Veliki Gatsby - Ivica Buljan

16.05.2007. Print | Pošalji link

Iako većinom smatran ljubavnom pričom, roman «Veliki Gatsby» Francisa Scotta Fitzgeralda u Zagrebačkom je kazalištu mladih postavljen gotovo kao problemska predstava.

Ivica Buljan režirao ga je kao formalizirani pokušaj odgovora na jedno od temeljnih pitanja ne samo suvremenog kazališta – dramatizaciju proznog predloška i ono mitsko prenošenje atmosfere iz jednog književnog roda u drugi.

U jakoj teatralizaciji kojom je ranije prilazio uglavnom manje poznatim i ili pak potpuno zaboravljenim komadima, Buljan se istaknuo kao jedno od nezaobilaznih mjesta suvremene domaće kazališne režije, iako sam sebe sve više smatra dijelom slovenske kulturne scene. Ta jaka teatralizacija u hrvatskom je kontekstu bila bitna utoliko što je na institucionalnim pozornicama, u Teatru &TD i splitskom HNK, s nekoliko izuzetno važnih i kvalitetnih produkcija uspio stvoriti iluziju da suvremenost kazališta nije nepoznata anakronom domaćem glumištu, a natjerao je i publiku da prihvati tu činjenici kao zalog kakvog-takvog pomaka. Umjesto kostimografsko-koreografsko-scenografskog pretjerivanja, iako ni od njega Buljan ne bježi, njegovim režijama važnije je bilo čitanje, i u tome je, paradoksalno, Buljan bio tradicionalniji od većine velikih tradicionalista domaćeg kazališta, od svih onih koji su Gavellino pitanje «Zašto?» sami sebi odavno prestali postavljati.

«Veliki Gatsby» u tom smislu ne predstavlja veliki zaokret, jer i dalje je riječ o promišljenom konceptu, koji je međutim u konkretizaciji podbacio. Velika modernistička nepoznanica, Fitzgeraldov roman jedna je od onih umjetnina, i slobodno ga se tako može zvati, koja je godinama stajala u podrumu čekajući da netko prepozna ne samo njezinu vrijednost nego i populistički potencijal. Svojedobno kod nas objavljen i pod naslovom «Snaga ljubavi», što dovoljno govori o privlačnosti njegove melodramske potke, «Gatsby» je u međuvremenu postao i veliki, kanonski roman američke književnosti i jedan od modernih simbola romantične ljubavi. Kao takav, danas u repertoaru ZKM-a čini kontrapunkt velikoj ljubavnoj priči Istoka, «Ani Karenjinoj», a moglo bi se čak reći da oni dijele dva rodno različita aspekta iste žudnje.

U inscenaciji «Velikog Gatsbyja» Ivica Buljan ne koristi istu strategiju kao ranije, već doslovno postavlja sliku svijeta, pa je čak i uloge podijelio po gotovo scenografskom principu. No, interpretativno čitanje ovdje je ustupilo mjesto hladnoj, distanciranoj lakoći prikazivanja slijeda događaja, gotovo bez napetosti i bez drame. Postoji u tome i određeni cinizam, koji zapravo u sebi, točnije u svom glasu nosi i pripovjedač kojeg igra Borko Perić. Cijela je pripovijest zapravo njegov proces samopozicioniranja i samoosvještavanja u svijetu gdje, kako ga je savjetovao otac, ima onih koji nisu imali prednosti kao on, ali i onih koji su ih imali neusporedivo više.

Narator međutim priči ovdje oduzima više nego što joj dodaje. Karikaturalna dosljednost njegovih ulazaka i izlazaka iz prikazane radnje, ili pak mjestimično i groteskna ilustrativnost pozadinskih prizora, kao i sam Borko Perić koji se neodlučno bori sa simboličnim okruženjem glazbe i plesa, sigurno nije najbolje što se u smislu prevođenju narativa na kazališni jezik moglo učiniti. Iako je postignuta atmosfera hladnoće takozvane «najveće orgije u povijesti», onoga što je sam Fitzgerald nazvao «dobom jazza», predstavi samoj bilo bi bolje da je, kad se već smješta u registar koji u okvirima podražava scenski realizam, ne gubi vrijeme na nepotrebne plesne točke, ili kazališno, unatoč bogatoj produkciji, ipak siromašne prizore Gatsbyjevih raskošnih partyja.

Izvedbeno se tu također ništa novo nije dogodilo, jer su i glumci sami shvatili svoje uloge tek kao funkcije u slici. Ono zbog čega su se bunili kod Branka Brezovca, sada im je ponudio Ivica Buljan, pa se o specifičnosti interpretacije uglavnom ne može govoriti. Ipak, i «Veliki Gatsby» pokazao je dominaciju ženskog dijela ansambla, snagu Ksenije Marinković te pouzdanost Nataše Dorčić i Dore Polić, ali je predstavilo i jedno domaćem kazalištu novo ime s potencijalom za arhetipske uloge - Petra Ćiritovića. Unatoč njima, prvi je domaći kazališni «Veliki Gatsby» ostao velika nepoznanica, možda i postmodernistička, koja će teško naći publiku, i to, začudo, upravo zato što se pretjerano doslovno drži izvornika.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici