Medeja/Žena bomba/Europa - Ivana Sajko

13.04.2007. Print | Pošalji link

Netko se jednom zapitao što bi i kako bi bilo da je Shakespeare bio žena. Iz dokone maštarije razvila se čak i mala teorija zavjere i prikrivenog identiteta, kakvima rubna šekspirologija ionako obiluje,

da je zapravo njegova sestra prava autorica kanonskog opusa koji je William samo potpisivao. Koliko god banalno bilo, to pokazuje koliko je rodna perspektiva autorstva neizbježna, unatoč kritičarski i znanstveno navodno nepristranom inzistiranju na razdvajanju takozvanog lika i djela. U domaćoj književnosti, a pogotovo dramskoj, takva je vrsta nesporazuma gotovo u potpunosti izbjegnuta, između ostaloga i zato što i autori sami rijetko prekoračuju te granice. Iznimka je Ivana Sajko, kojoj granice ionako ne znače previše, pa ono malo javnosti koja zaista prati njezin rad sa zadovoljstvom zaključuje kako je riječ o ženskoj autorici koja se bavi ženskim temama, dok joj s druge strane gotovo spočitava mačistički, ponekad i osvetoljubiv pa i ratoboran pristup temama o kojima je, kad se već nema što reći, bolje šutjeti. Ona, međutim, otvara teme o kojima ne želi šutjeti i o kojima ima što reći a kad to kaže koristi glas koji je toliko osoban da je istodobno i općenit.

Ženska perspektiva, sad već mitska u recepciji djela Ivane Sajko, baš je zato manje važna, jer autorica sama bira koja su i kakva njezina dramska lica, i ne govori sama iz sebe, pa ta perspektiva nije nešto izvanosjetilno ali jače od autorskog impulsa nego svjesna spisateljska strategija. Drugim riječima, a u sklopu rasprave o tekozvanom ženskom pismu, može li se zamisliti muškarca koji piše o drugoj i drukčijoj, pozadinskoj strani politike i rata, kao nastavka politike drugim sredstvima, ili pak ljubavi i braka, kao nastavka nastavka ljubavi također bitno drukčijim sredstvima? Ili, što ako tekstove Ivane Sajko zapravo piše, na primjer, njezin brat – čini li ih to više ili manje ženskima?

Premijera dramske, ili monodramske, trilogije Ivane Sajko u Zagrebačkom kazalištu mladih ipak nije na tragu rasprave o rodnoj prirodi testova svojedobno objavljenih u knjizi naslova «Žena–bomba». Umjesto zasebnog tretiranja, jer «Arhetip:Medeja» i «Žena-bomba» već postoje u autoričinim izvedbama kao «autoferefencijalna čitanja», ovoga je puta trilogija postavljena kao bešavno režijski spojena cjelina, koja pritom tekstu nadopisuje značenja koje u izvorniku možda i nije imao. Ukratko, «Arhetip:Medeja», «Žena-bomba» i «Europa» u ovoj su produkciji postale ulančani mehanizam koji kronološki prati raspadanje potčinjenog subjekta i njegovo ponovno samostvaranje na pogrešnim osnovama. Tijek predstave prati ga od najranije mladosti i usađivanja kompleksa krivnje u još neformiranu svijest, preko adolescentskog samoispitivanja, i razumljive samoubojstvene primisli, do rezignacije i cinizma zrelosti, kad racionalizirana zakašnjela pobuna žrtvu pretvara u bešćutnog taktičara.

Ivana Sajko taj izabrani ženski subjekt ne promatra izolirano, i u tome je njezina najveća vrijednost, nego svakodnevnu introspekciju, navodno intuitivno žensku, stavlja u široki kontekst globalnih političkih procesa. U spoju koji istodobno govori o obiteljskom nasilju i ratu, potrošenom braku i političkom pragmatizmu, ponekad se i ne može razaznati koji je pravi otponac: jesu li drame nastale svođenjem općenitog na posebno, ili obrnuto. U tom je smislu možda i najvažnije pitanje koje, u snovitom grču kakav može proizvesti samo Katarina Bistrović Darvaš, izgovara Žena-bomba: je li samoubojstvo rezultat junačkog čina ili je junački čin krinka za samoubojstvo.

Za koju se god stranu odlučili, Zagrebačko kazalište mladih napokon je proizvelo predstavu koja jest iskorak u institucionalnoj produkciji, i to iskorak nastao u samom kazalištu a ne prenošenjem ili ponovnim korištenjem već prokušanog recepta. U zaigranom nadopisivanju najdalje je otišla sama Ivana Sajko, jer kao autorica koncepta u «Medeji» koristi polaznice Učilišta ZKM-a, koje, začudo, Franka Perković nije ponovila u zboru djece velike mame Europe u posljednjem dijelu trilogije. Tako je najčišća, i u smislu kazališne avanture najzanimljivija, na kraju ipak ostala «Žena-bomba» u režiji Dore Ruždjak, koja publiku odvodi u podzemlje ZKM-a. Glumački i pojavno pak najviše nudi Ksenija Marinković jer od uloge Europe pravi arhetip, i to ne više Medeje koja ubija zbog ljubavi, jer ju je ljubav odavno prošla, nego darvinističkog principa preživljavanja bez obzira na žrtve, tuđe i vlastite. Iako pomalo sputan institucionalnim inzistiranjem na estetici suhog lišća i koreografiranog skandiranja, u prevladavajućoj pomirenosti hrvatskog kazališta «Arhetip:Medeja», «Žena-bomba» i «Europa» sigurno nisu samo «ženska predstava», ali jesu najzanimljiviji i kvalitetni novitet.

Igor Ružić

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici